АПОСТОЛСКИ ЦЕНТАР 888 ФОРУМ
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Невероватна чуда Божија

Страна 3 of 3 Previous  1, 2, 3

Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 4th December 2009, 12:14

Cernobilski bacuska "Imamo cak i crne rode…"

Otac Dionisije se tako tiho popeo skripavim stepenicama prijemne prostorije u Optinskoj pustinji, da ugledavsi ga, nisam odmah shvatio: Da li je to java? Preda mnom je stajao visok covek u tamnoj monaskoj odezdi. Bledo i produhovljeno lice.

- Zelite li caj? Imam i meda.

- Kako da ne - sa zadovoljstvom je odgovorio. Shavtio sam, da se ceo dan molio sa bratijom, pa je cak zaboravio i da jede.

Posle caja je zapoceo nas razgovor.

- Ja sam jeromonah Dionisije, svestenik. Po poslusanju sam u Belorusiji, u Cernobilskoj zoni. Od samog pocetka, kako je ona postala - zona. Sluzim u Crkvi Svetitelja Nikolaja, u starom gradu Braginu. Ljudi su bili veoma uplaseni zbog katastrofe. Jedno su samo shvatali: ovde ne sme niko da bude. A ja sam im govorio, da treba ziveti sa Bogom, i da je tad uvek moguce sve pobediti. To je izazvalo zadivljenost i zbunjenost. Kako? Na sta se ovde moze racunati?! A jos svestenosluzitelj… Sada, posle mnogo godina, mnogi se vracaju, jer je iskusenje beskucnistva bilo teze od straha od radijacije, nas grad ozivljava, i pomalo se menja. Ali su ljudi jos smeteni, i dolazi mnogo izbeglica iz bivsih sovjetskih republika, i njih takodje treba ukljucivati u duhovni zivot.

- Odakle su izbeglice?

- Iz Srednje Azije, Kazahstana, Azerbejdzana. Ja sam dosao u tu Svetu obitelj, da bih se duhovno ukrepio. Mi imamo vidljivu i nevidljivu borbu: s djavolom i 'atomsku'. "Mirni atom" se pokazao neprijateljskim. Grad Bragin je 35km udaljen od reaktora. Ovde sluzim vec 10 godina. U mene nema mnogo onoga sto od sebe znam. I ako ne bi Gospod Bog… Naravno, ja sam cesto u samoj zoni, na sahranama po selima. Narocito cesto - na Radionicu ili kada voze na pogreb iz Minska ili iz drugih gradova. Zabranjena zona je od grada udaljena 500m. Tamo je postavljena barijera.

- Da li ima mnogo sahrana?

- U poslednje vreme - da. Uglavnom - stari. Ali i mladih mnogo umire. Juce sam poslednji put ispratio privrednog predsednika. Imao je 45 godina. Radio je nedaleko od zone. Imao je srcanu manu. Puno obaveza, zalaganja. Sada ima mnogo mana, zbog ljudskih potreba. Covek se icrpljuje. Ako ih duhovno ne podrzite, ne ukrepite, mnogi malaksavaju, i stvaraju sebi mnogo vece teskoce. Ovde ljudi opstaju samo verom, Tajnama, Bogosluzenjem. Ipak, svako mora imati nadu, podrsku, da bi se borio, suprotstavljao. Oslonac je jedan - Gospod nas Isus Hristos. Gospod je to dozvolio. Znaci, to sve treba pobediti. Bog daje iskusenje prema snazi. I mi treba da zivimo sa Bozijom pomoci i da ne padamo duhom.

Mnogima je posle Pricesca bilo bolje, lakse.

- A kako vi, kao svestenik objasnjavate cernobilsku katastrofu?

- To je dopustenje Gospodnje. Gospod naredjuje, ali On i miluje, spasava. Jednom je Gospod to dopustio i to se desilo, i treba se umiriti u vezi toga. A okolo je sve zivo. Zemlja je prekrasna, plodna. Ja jos takvu nisam video. I zato sam ubedjivao: ne odlazite, ostanite. Znamo, da nas niko ne ceka u drugim gradovima i selima. Mene su gledali neprijateljski. O cemu on govori? Ljudi su molili mesnu vlast: brzo nas otpremite bilo gde.

Jednom su me pozvali na miting: umirite ih, bacuska. Sta sam ja? Opet svoje. Sada, kada su protekle godine, ti ljudi koji se vracaju, secaju se mojih reci. Dolaze u otadzbinu sa suzama. Zale sto su otisli. A neki su tamo ostali, zauvek. Nisu izdrzali rastanak sa rodnom kucom. A zemlja, kao pomocnica, je cak postala bolja, odmorila se. Oni koji se vracaju blagodare Gospoda Boga i nas, zato sto smo ostali i sacuvali nas grad i nasu zemlju. Celivaju je sa suzama.

- Da li proveravaju njene plodove? Da li su plodovi koji se radjaju na toj zemlji ekoloski cisti?

- Da, uglavnom su cisti. I specijalisti se cude. Kako to moze biti? Desila se dosad nevidjena katastrofa, i ljudi su tu nesrecu pobedili sa Bogom. Takav narod treba cuvati. I tu zemlju.

Recite nam oce Dionisije o deci koja se ovde radjaju.

- Dolaze mladi, mole: bacuska, blagoslovite, i ja ih vencavam. Zene u drugom stanju se pricescuju. Zdravu decu radjaju oni koji idu u Crkvu, zive sa Bogom. A za sve ne mogu da kazem.

Da li su kod vas naucnici mnogo radili?

- Bilo je mnogo ekspedicija. Izumiru plodovi, radijacija je povecana - odsluzim moleban, osvetim te plodove Bogojavljenskom vodicom, i radijacija nestaje. Ja sam se svih godina hranio od te zemlje. U zoni sam vidjao i tetrebe, i divlje svinje. Jeo sam ribu odatle. Vec imamo crne rode.

Priroda je prekrasna. Kad sam se vracao iz zone parohijani su pitali:

"Bacuska, zasto ste tako veseli?"

Ja sam odgovarao: "Isao sam u ribolov."

Verujte, ne pricam gluposti. Profesori iz Minska su uzeli moju krv na analizu. A zatim pitali: "Bacuska, zasto su svi vasi rezultati normalni?" Ja sam odgovarao: Gospod je sa mnom." Bio sam bolestan, ali bolesti nisu bile zbog radijacije. Bilo je velikih nevolja. I lukavi se sve vreme starao da me slomi, jer sam mu 'pomrsio racune'.

- Oce Dionisije, da li ste mogli da otkazete odlazak u tu parohiju?

- Mogao sam. Mogao sam i da odem. Ali ja nikada nisam otisao. I do danasnjeg dana nisam cak ni razmisljao o tome. Trenutno u Braginu ima mnogo promena na bolje. Ako i odem odatle, to ce biti zato, sto sam ja monah, i vreme mi je za manastir. Istina, nas Nikolajevski hram jos uvek nije dobro uredjen. Nekoliko puta sam se obracao: pomozite… Crkva u tom gradu treba da bude za sve nas velika pomocnica, ali je ona u veoma losem stanju. Cak do danasnjeg dana. Te godine smo mogli samo da uvedemo vodovod. Izgradimo pecno grejanje. Napravimo cvrsta vrata. Zimi je unutra hladno.

- Oce Dionisije, kako vi sve to savladjujete?

Gospod i Majka Bozija daju snagu. Place za nas Carica Nebeska. Imamo i mnogo izbeglica. Koliko oni tek imaju nevolja?! Oni idu u prvi red u hramu, ka bacuski. Coveku treba pomoci da pronadje sebe. Neki parohijani imaju veoma teske probleme, da je tesko i prisecati se. Bragin sa svojom okolinom je - epicentar cernobilske katastrofe. I ljudi odlaze u tu zonu, jer moraju da idu negde.

26. aprila svake godine je pomen.

Gledajuci na mestane i pridoslice, mislim: Crkvu treba cuvati ona je jedinstvena za sve nas. Crkva je - nasa mati. Njena vrata su uvek otvorena. Svi nesrteni ljudi su bili u njoj. I svakakve nevolje smo s Bozijom pomoci resavali.

- Vi, istina, vise sahranjujete nego sto krstite?

- U poslednje vreme su sahrane ucestale. Bilo je takvih perioda da je u svakoj kuci bila sahrana. Cesto me pitaju: "Bacuska, podjimo u zabranjenu zonu, povedimo oca…" Prolaze pored svoje kucice, a ona razrusena…Kako je tesko prezivljavati sve to. I dolaze im misli: bolje da ostanemo kuci - lakse je preziveti nevolju u otadzbini, nego u tudjini.

- Kakvo je zdravlje mestana?

- Bili su bolesni. I ne znamo, cime cemo jos biti zastraseni, ali su se mnogi po veri isceljivali. Imali smo molebane, Akatiste. Ljudi su se ispovedali, pricescivali Hristovim Telom i Krvlju… I kada su ih drugi lekari pregledali, prosto nisu verovali svojim ocima. Na primer, jednom decaku Volodji, koji trenutno zivi u Minsku, su noge otkazivale i imao je i drugih nemoci. I majka je pocela da ga dovodi cesto u Crkvu. Ispovedao sam ga, pricescivao. I ozdarvio je. Povratila mu se kosa. … Poceo je da hoda normalno. Svi parohijani su to videli. A lekari su se divili.

Sada smo nekako smireni. A koliko smo pretrpeli sve ove godine. Nas narod je uzeo na sebe podvig da ostane u nevidljivoj nevolji, tinjajucoj nevidljivoj opasnosti. Podnosili smo svaku tugu. I sad se ne bojimo nikakvih posledica. Pobedili smo - radujemo se, blagodarimo Gospoda Boga.

Danas sam s takvim uzbudjenjem dosao u tu Svetu obitelj da ukrepim svoj duh. Neprijatelj je jak. I u to vreme, odmah posle katastrofe, on je duboko ranjavao. Napadalo je i uninije, i ocajanje, stremio je da nas unisti iznutra, da rastoci nasu veru, nasu pastvu, nasu otadzbinu, nasu zemlju.

- Oce Dionisije, a kako su se zli duhovi ponasali?

- Strasno , ali ne zelim ni da pricam o tome. Dopustenje Gospodnje…Ali Gospod zna, vidi, i jos ce vise da nam pomaze. I Majka Bozija. Da, tad su zli duhovi veoma strasni, kada se verujuci ljudi trude da se suprotstave spoljasnjoj zarazi i strahu, oni jako napadaju. Onda se vodi borba ne na zivot, nego na smrt…Nije jednostavno pricati o tome. I ne treba pricati.

- Da li ima Crkva koja je blize epicentru katastrofe?

- Priznacu vam, tu sam se molio. 4 km od reaktora se nalazi hram Arhistratiga Mihaila. Tamo postoje svi uslovi za tihovanje. Naravno, pastva ne bi posla, ali sam ja hteo da sacuvam Crkvu. Dosao sam do nje zajedno sa vojskom. Oni su poceli da mere radijaciju a zatim da govore: "Bacuska iza ograde tog hrama, uredjaj registruje radijaciju, a u porti i u samom hramu nema nicega - sve je cisto". O tome su pisale i novine.

- Da li je bilo samoubistava zbog psihickih prezivljavanja?

- Bivalo je i takvih slucajeva. Ali smo mi u Crkvi odvracali ljude od te pagube. Recicu jos ovo: cernobilsko iskusenje nas je osnazilo, i kao u ratu, pobedili smo s Gospodom Bogom.
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 4th December 2009, 12:16

JEDAN DOGAĐAJ NA PELOPONEZU IZ

VREMENA OKUPACIJE GRČKE

U varošici Filijatrima, jedne zimske večeri 1944. godine, zavladao je strah i trepet. U sumrak, malo podalje od ovog lepog gradića Peleponeza, grčki rodoljubi su napravili zasedu jednoj nemačkoj patroli i ubili četiri nemačka vojnika. Kada je za ovo saznao komandir ove male grupe, nastanjene ovde, po imenu Kohan Kunster, izbezumio se. Odmah se obratio štabu, u Patri, tražeći upustva kakvu odmazdu da primeni. Odogovor koji je dobio bio je otprilike onakakav kakav je očekivao. Dobio je ovlašćenje da uhvati oko dvadeset građana varošice – koje hoće – i da ih strelja bez ikakvog isleđenja. Odgovor je taokođe glasio da je mogao još da spali koliko je god htio kuća, kako bi kazna zauvek suszbila svako raspoloženje suprostavljanja okupatorskim vlastima ove oblasti.

Kunster, ne misleći da bi možda bilo bolje da čovječnije postupi u ovom slučaju, naročito kad je štab ostavio njegovom rasuđivanju primenu odmazde – potpipsao je smrtnu kaznu.

U Filiatrima se ova vest munjevito raširila. U svim kućama zavladao je smrtni strah. Svaki je očekivao da sutradan, čim svane, zakuca smrt na njegova vrata.

Noć je prošla, a niko oka nije skloipio. Ali prvi jutarnji časovi mirno su prolazili. Nemci nisu pristupili nikakvoj raciji niti preduzeli neke mere, koje bi nagoveštavale veliko zlo koje je trebalo da dođe.

Nemoguće je bilo da iko pogodi šta je posredi. Neki su pretpostavljali da je Kunster očekovao naknadna upustva od svojih pretpostavljenih. Ali većina je bila izgubljenja i nije im na um padalo nikakvo objašnjenje. Tako je završen dan, a ništa se nije dogodilo.

Rano izjutra sledećeg dana četiri sveštenika varošice obavešteni su da se jave komandiru.

Stegnuta srca sveštenici su ušli u kancelariju komandira, ubeđeni da će im pokazati spisak na smrt osuđenih . Zatekli su ga kako ih očekuje sa izrazom, koji ih je zaprepastio. U njegovom izgledu nije bilo ni traga ljutnje. Čovek, u čijim je rukama bio život i smrt sviju Filiatrinaca, primio ih je mirno i bez vike.

- Učinite mi čast, rekao im je, da zajedno učinomo posetu crkvama u varošici. Hoću nešto da proverim...

Prirodno, sveštenici su se složili sa njegovom željom. U svakom hramu, koji su posetili, Kunster je pažljivo posmatrao sve ikone svetaca, ništa ne govoreći. Kada su ušli u hram Uspenja Bogorodice, nije trajalo dugo, a Nemac je iznenada stao ispred jedne ikone, koja je predstavljala jednog starca sa potpuno belom bradom, obučenog u svešteničke odežde. Bila je to ikona svetog Haralampija.

Prilično je dugo gledao, a onda je prošaputao:

- Taj je ...

Posle je kleknuo, sagnuo glavu i pomolio se.

Kad je završio, ustao je i uputivši se sveštenicima, rekao im je:

- Umirite se. Nesreća koju ste očekivali, neće se dogoditi. Ovaj svetitelj spasao vas je, a zajedno s vama i moju dušu, koja bi upala u težak zločin.

Šta se bilo dogodilo?

Prve večeri, pošto je potpisao naredbu za odmazdu, legao je da spava. U snu mu se javio jedan starac u starinskoj svešteničkoj odeždi kako je izgledao svetitelj na onoj ikoni, i rekao mu:

- Sinko, nemoj da izvršiš ono što si naumio. Ako me poslušaš i ne budeš prolio nevinu krv, bićeš pod mojm zaštitom. Obećavam ti, da ćete se i ti i tvoji vojnici vratiti u svoju domovinu dobro i zdravo i nikome se od vas neće dogoditi ništa rđavo.

Ovaj san učinio je veliki utisak na Kunstera. Ne zanjuči tačno da li je ovo bila neka božanska intervencija ili griža savesti, nije donosio nikakvu drugu odluku, već samo da neće odmah primeniti odmazdu. U međuvremenu zrelije će razmisliti o svemu.

Druge noći sanjao je isti san. Tajanstveni starac i ovoga puta pojavio se pred njim i ponovio je i svoju preporuku i svoje obećanje.

- Ne kolebaj se, sinko. Ne budi maloveran. Odbaci delo koje si naumio da činiš. Budi uveren da ćeš tako ponovo videti svoju ženu i decu.

Ja ću te čuvati ...

Suočen sa ovim Kunster je pozvao sveštenike i zajedno sa njima posteio je crkve Filiatra, ubeđen da će u nekoj od njih videti Svetitelja. I kada je video ikonu više nije uopšte sumnjao. Blagodat Božija umekšala je njegovo srce, ispunila ga je uzbuđenjem. Neosporno verujući uveravanju Svetitelja, vratio se u svoju kancelariju i pocepao naredbu koju je bio potpisao.

Obećanje svetog Haralampija dato Kunsteru ostvarilo se. Kada su Nemci napustili Grčku, on i njegovi ljudi pod vođstvom Svetitelja mogli su da se vrate i da stignu svojim kućama, a da se nikome nije dogodilo ništa neprijatno. Kunster nije zaboravio ovo veliko čudo 1953. godine doputovao je iz Nemačke sa svojom ženom u Filiatre da se pokloni ikoni Svetitelja na dan njegovog praznika.

Filiatrani su ga primili sa ljubavlju i bila je specijalna liturgija u crkvi Uspenja. Zatim su mu priredili ručak i Kunster je svima ispričao ovo čudo. A dodao je da je malo pre no što će poći za Grčku, video u snu Svtitelja, koji mu je rekao:

- Čekam te u Filiatrima, gde si pokazo svoju veru. Svi će te primiti tamo sa velikom radošću.
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 4th December 2009, 12:17

Monahinja ozivela treceg dana posle smrti



Pskovska monahinja Antonija je videla ad i Gospod ju je vratio na zemlju



Ona je videla svoje telo sa strane - lezalo je na operacionom stolu.Okolo su se skupili lekari. Ka grudima su prinosili pribor slican pegli. Praznjenje! - uzviknuo je Profesor Psahes.

Telo se trgnulo. Ali ona nije osetila bol.

- Praznjenje!

- Srce ne reaguje!

- Praznjenje! Jos! Jos!

Lekari su pokusavali da 'ozive' njeno srce skoro pola sata. Ona je videla kako je mladi asistent stavio ruku na rame profesoru:

- Borise Isakovicu, ostavite. Pacijentkinja je mrtva.

Profesor je svukao rukavice, skinuo masku. Ona je videla njegovo nesrecno lice - celo u kapljama znoja.

- Kako zalosno! - rekao je Boris Isakovic. Takva operacija,sest sati smo setrudili…

- Ja sam tu doktore! Ja sam ziva! - povikala je ona. Ali lekari nisu culi njen glas. Ona je pokusavala da uhvati Psahesa za mantil, ali tkanina cak nije mrdnula. Profesor je otisao a ona je stajala pored operacionog stola i gledala kao omadjijana na svoje telo. Bolnicari su ga premestili na kolica, prekrili carsavom. Ona ih je cula kako govore:

- Opet glavobolja: dosavsi je preminula, iz Jakuti…

- Rodbina ce je sahraniti. Da ona nema nikog rodjenog, samo maloletnog sina.

Ona je isla pored kolica, i vikala:

- Ja nisam umrla! Ja nisam umrla! Ali niko nije cuo njene reci.

Monahinja Antonija se seca svoje smrti sa trepetom

- Gospod je milostiv! On nas sve voli, cak i poslednjeg gresnika…

Antonija je neprestano okretala brojanicu. Njeni tanki palci drhte. Izmedju palca i kaziprsta se vidi stara tetovaza - jedva primetno slovo "A". Matuska Antonija 'hvata' moj pogled. Ja sam se zbunio, kao da sam ugledao nesto zabranjeno.

- To je secanje na prolost u tamnici - govori monahinja. Prvo slovo moga imena. Po pasosu ja sam Angelina. Iz mladosti neposlusnost …

- Ispricajte nam!

Matuska Antonija ispitivacki gleda u mene. Imam takav osecaj, kao da me skroz vidi. Minut se cini kao vecnost. Najednom zacuta, najednom tajac? Nas susret nije bio slucajan. U Pecor-Pskovskoj oblasti, gde u blizini poznatog Sveto -Uspenjskog manastira zivi 73-godisnja matuka Antonija, doputovao sam dobivsi vesti od poznanika vernika: 'Imamo cudesnu monahinju! Bila je na mnogim mestima.' Matuka Antonija, kako se pokazalo, u ne tako davnoj proslosti je bila neimarka i nastojateljka zenskog manastira u Vjatskim Poljanama Kirovske oblasti. Posle treceg infarkta, slabog zdravlja, trebalo je da bude sahranjena. Slozila se da se sretne sa novinarem lista 'zivot' posto je dobila preporuku od duhovnika. Cini mi se da je moju molbu uputila negde navise. I dobija odgovor. Meni staje dah. Na kraju ona iznosi:

- Ispricacu. Ne znam moju prolost, ne shvatam to sto se desilo sa mnom posle smrti. Sta je bilo - bilo je…

Matuska Antonija stavlja krsni znak na sebe. Jedva cujno, samo usnama, sapce molitvu. Osecajuci da povratak u prolost zahteva od nje ne male dusevne i fizicke napore slicno plivacu, koji treba da uroni u bucan vodopad.

Detinjstvo
Rodila sam se u cistopolju. To je mali grad na Kami u Tatariji. Otac, Vasilij Rukabinikov, je otiao na front kao dobrovoljac. Poginuo je na Brjancini, u partizanima. Mama, Ekaterina, se ponovo udala za starijeg – on je 30 godina bio stariji od nje. Ja sam ga zamrzela, tako da sam bezala od kuce. Obrela sam se u decijem domu kao siroce. Na kraju rata obucili su me zajedno sa drugaricama za masinca i poslali u rudnik u Sverdlovsku oblast.

Prvih dana smo se pobunili - zbog …..Mi smo maloletne, a rudari su tamo dosli. Prvog dana su nas nezgrapno grlili…Ali ja sam pobegla u Moskvu, drugu Voroilovu, zalivsi se. Dokopavajuci se visecih stepenica vagona, bili smo ocajni, hrabri. Nocevali smo u parku Gorki, u zbunju, pribijajuci se jedno uz drugo…

Voroilov

Ujutru ja , kao najmanja, iako su mi davali 12 godina, podjoh u izvidjanje. Izabrala sam ducancic starijeg cike. Prisla, upitala kako da nadjem Voroilova. Dekica je odgovorio da se upis na prijem vri na prijemnici Vrhovnog Saveta u Mohovoj ulici. Nasli smo tu prijemnicu.

Tu je bila gomila ljudi. 'Kuda?' - upitao nas je milicioner na vratima. 'K Voroilovu' - 'Zasto?'

-To cemo samo njemu da kazemo. Milicioner nas je doveo u neki kabinet. Za stolom je sedeo debeli nacelnik. Viknuo je na nas strogo: 'Govorite!' A ja dreknuh: 'Bezite devojcice!To nije Voroilov!" Takav smo zvuk culi da smo se svi razbezali. I tad videh kako Voroilov ulazi. Znala sam ga na osnovu fotografija. Uveo nas je sa sobom. Naredio je da se donese hleb, caj. Sasluao je i upitao:

'Hocete da ucite?' - 'Da'.

-Recite koji smer da napisem. Ja sam izabrala geologiju u Kelirovskoj oblasti. A tamo je isla sirotinja - povezivala se sa lopovima. Zbog gluposti i od gladi. Svidelo mi se kako zive: rizicno, lepo. Napravila sam tetovazu kako bi svi videli da sam …..Samo nije trajalo dugo: nasu druzinu su uhvatili. U zatvoru mi se nije svidelo.

Sin

-Kada sam izasla na slobodu zaklela sam se sebi da nikada vie ne dodjem iza resetaka. Udala sam se, otisla u Jakutu - u seoce Njiznij Kuran. Radila sam tamo u 'Jakutzolotu'. cak sam dobila orden - Radnik Crvenog znaka…U pocetku je u porodici sve bilo normalno, rodila sam sina, Sasenjku. Zatim je muz poceo da pije. I da me bije zbog ljubomore. Zatim se bacio. Nisam patila - tako sam se s njim namucila! A jos me je i bolest savladala. U pocetku nisam pridavala znacenje, a zatim kako je pocela da prtiska (nekoliko puta u sred bela dana sam ostajala bez svesti), posla sam lekarima. Ispitivali su me i nasli tumor u glavi. Upitili su me hitno u Krasnojarsk, na kliniku medicinskog instituta. Ja placem: 'Spasite me!'. Imam jednog sina, jos ide u skolu, ostace sam…Profesor Psahes je poceo da operise…Znala sam da je operacija opasna, bojala sam se strasno! Tada sam se setila Boga. Pre sam bila ateista, bogohulnica, ali je odjednom molitva dosla na um. Tacnije, duhovni stih kome me je jednom u detinjstvu jedna zena naucila. Zove se 'San Bogorodice'. O Isusu, svim Njegovim stradanjima, skoro celo Jevandjelje je u tim stihovima prepricano…Povezli su me na operaciju, a ja drhtim i sve 'San Bogorodice' sapcem…Dali narkozu, poceli da probadaju lobanju…Ja bol ne osecam ali sve cujem - kako s mojom glavom rade. Dugo su operisali. Zatim sam, kao kroz san cula, kako me po obrazima pljeskaju. Sve si prespavala - govore mi. Ja sam se porbudila od narkoze, mrdnula, htela da ustanem, podigla se i tu je srce stalo. A meni je nesto iz tela isteklo - moze biti iz haljine, skliznula…

Smrt

Kolica sa bezivotnim telom su odvezli u hladnu sobu bez prozora. Angelina je stajala pored. Videla je kako su njen les premestili na gvozdenu seciju.Kako su skinuli s nogu cipele, koje su bile na njoj za vreme operacije.Kako su privezali etiketu od museme i zatvorili vrata. U sobi je postalo mracno. Angelina se zadivila: ona je videla! - Udesno od mog tela je lezala neka zena sa na brzinu zasitim razrezom na stomaku, seca se monahinja. Bila sam porazena: pre je nikada nisam znala. Ali sam osetila da mi je skoro rodjena. I ta ja znam od cega je ona umrla desilo se zavrtanje creva. Meni je postalo strasno sa mrtvakinjom. Udarila sam vrata i prosla kroz njih! Izasla na ulicu - i zaprepastila se . Trava, sunce - sve je nestalo! Bezim napred, a nema puta. Kao privezana za bolnicu. Vratila sam se nazad. Vidim lekare i bolesnike u bolesnickim sobama i hodnicima. A oni mene ne primecuju. Glupa misao mi pade na pamet: 'Ja sam sad nevidljiv covek!' Samoj mi je postalo smesno. Pocela sam da se kokocem, ali me niko ne cuje. Trebalo je skroz kroz zid da prodjem - uspela sam! Vratila sam se u mrtvacnicu. Opet sam videla svoje telo. Zagrlila sam se (telo), pocela da drmam, i da placem. A telo se nije mrdalo. I ja sam zaridala, kao nikada u zivotu - ni ranije, ni kasnije nisam tako nikad ridala…

PRODUZETAK

Ad

Prica Matuska Antonija:

-Odejdnom, pored mene, kao iz vazduha, pojavile su se figure. Ja sam ih za sebe nazivala - vojske. U odeci kao Sv.Georgije Pobedonosac na ikonama.

Nekako sam znala da su oni isli za mnom. Pocela sam da se otimam. Vicem:'Ne dirajte me fasisti!' Oni su me bukvalno uzeli pod ruku. I unutar sebe sam cula glas: 'Sada ce saznati gde si se obrela!' Meni se zavrtelo u glavi, smracilo. I tako je navalilo - uzas! Bol i zalost neopisiva! Ja urlam, grdim a mene sve vise boli. O tim mucenjima ne mogu da pricam - nema tih reci da to opisem…I odjednom na desno uvo neko neto tiho sapce:'Rabo Bozija

Angelina, prestani da grdis manje ce te muciti…Ja sam ucutala. I iza ledja bukvalno osetila krila. Poletela sam nekud. Vidim: tinjajuci plamicak napred…Plamicak takodje leti, i ja se bojim i odmicem od njega. I osecam da desno od mene, kao ,mala pcela takodje neko leti. Pogledala sam dole, kada tamo puno muskaraca s crnim licima. Dizu ruke uvis i cujem njihove glasove:'Pomoli se za nas!' A ja sam pre toga bila neverujuca. U detinjstvu su me krstili, a zatim u Crkvu nisam isla. Odrasla sam u decijem domu, tamo

su nas sve ateisticki vaspitavali. Samo pre operacije sam se setila Boga.

Tu 'pcelicu' s desna ne vidim, ali je cujem. I znam da nije zla. Pitam je o ljudima: 'Ko je to i sta je to?' I umilan glas odgovara: 'To je tartar, mesto tame…' Shvatila sam da je to ad.

Raj

- Odejednom sam osetila kao da sam na Zemlji. Ali je sve mnogo …., lepse, cveta kao prolece. I miris je cudan, sve je blagouhano. Jos me je zapanjilo: na drvecu su istovremeno i cvetovi i plodovi - pa toga nema. Videla sam ogroman, izrezbaren sto, a za njim tri muska lica s istim veoma lepim licima, kao na ikoni 'Trojica'. A okolo mnogo - mnogo ljudi. Ja stojim i ne znam sta da radim. Doletele su do mene te vojske, koje su dolazile u mrtvacnicu, i postavili me na kolena. Ja sam se poklonila do same zemlje,

ali me vojska podigla i gestom pokazala da ne treba tako, vec ramena treba da budu prava, a glava na grudima. I poceo je razgovor s tima , sto su sedeli za stolom. Zapanjila sam se: oni su znali sve o meni, sve moje misli. I Njihove Reci o meni su bukvalno tekle: 'Sirota dusa koliko je grehova nakupila!' A mene je bilo uzasno sramota: odjednom sam se jasno setila svakog mog loseg postupka, svake rdjave misli, cak i one koje sam davno zaboravila. I odjednom sam pocela samu sebe da zalim. Shvatila sam da sam tako zivela, ali nisam nikoga krivila - sama sam svoju dusu pogubila…

GOSPOD

Iznenada sam shvatila, kako da nazovem Tog, Koji sedi u sredini i rekla:

'Gospode!' On se odazavao - u dusi je vec nastalo takvo rajsko blazenstvo. Gospod je upitao: 'Hoces na Zemlju?' - 'Da, Gospode! - A pogledaj okolo, kako je ovde dobro!' Podigao je ruke nagore. Ja sam pogledala okolo – sve je zasijalo, tako je bilo neobicno lepo! A unutar mene odjednom se rodila beskonacna ljubav, radost, sreca, - sve redom. I ja sam rekla: 'Oprosti

Gospode, ja sam nedostojna!' I odjednom mi je dosla misao o sinu; i ja sam rekla: 'Gospode imam sina Sasenjku, on ce propasti bez mene! Jadna sama se nisam zatvora spasla. Zelim da on ne propadne!'

Gospod odgovara: 'Vratices se, ali popravi svoj zivot!'- Ali ne znam kako!

- Saznaces. Na tvom putu ce se naci ljudi koji ce ti reci. Moli se! Ali kako? - Srcem i mislju!

Buducnost

I odjednom su mi otkrili buducnost: 'Udaces se za drugog coveka.' - Ko ce mene da uzme ovakvu?' - On c te sam naci. - Nije mi potreban vise muz, s prethodnim pijancem sam se namucila za ceo zivot.!' - Novi ce biti dobar covek, ali takodje ne bez greha. Sa Severa ne odlazi dok sina u armiju ne ispratis. Zatim cez sresti novog muza i udaces se. A zatim ti je sudjeno da nadjes brata. ' - Zar je on ziv? Ja od rata o Nikolaju nemam vesti!

-'Invalid je, u kolicima.' Nacices ga u Tatariji, i sama ces se s muzem tamo preseliti. Bices veoma potrebna bratu, negovaces ga i sama ces ga cuvati.

'Hoce li sa sinom sve biti u redu?' - 'Za njega se ne brini. On, kad

poraste odvojice se od tebe. Ali ti ne ocajavaj. Seti se Gospoda i pricaj ljudima o tome to si ovde videla! I seti se - obecala si ispraviti svoj zivot!'

Povratak

- Vec sam se obrela u svom telu. Osetila sam da mi je strasno hladno: smrzla sam se veoma. Pomolila sam se: 'Hladno mi je! I cujem glas na desno uvo:

Strpi se odmah cu doci za tobom! I tacno otvaraju se vrata, ulaze dve zene sa malim kolicima - hteli su da me voze na sekciranje. Dosli su kod mene a ja sam zbacila carsav. Oni - u viku i bez! Profesor Psahes, koji me je operisao, dolazi s lekovima. Govori: 'Moguce je da je ziva!' Svetli nekom lampom. A ja sve vidim, osecam, i zavrislo se tako, da nista nisam mogla reci, samo sam namignula. Odvezli su me u bolnicku sobu, oblozili termoforima, umotali u odecu. Kada sam se zagrejala, ispricala sam sta se desilo sa mnom. Boris Isakovic Psahes me je pazljivo saslusao. Rekao je da je posle moje smrti proslo tri dana.

Produzetak

- Jos u bolnici - govori matuska Antonija - ja sam napisala o tome, sta se sa mnom desilo u novinama 'Nauka i religija'. Ne znam da li su tampali. Profesor Psahes je nazvao moj slucaj jedinstvenim. Kroz tri meseca su lepo napisali.

Ocajanje

-Vratila sam se natrag u Jakutiju - govori matuska Antonija. Opet u Jakuzoloto, gde sam na dobroj poziciji bila. Radim, sina hranim. Pocela sam da idem u Crkvu i da se molim. Sve se desilo onako kako mi je na onom svetu bilo predskazano. Udala sam se a zatim sam ozenila sina. I starijeg brata Nikolaja, izgubljenog u ratu nasla - u Tatariji. On je bio sam samcat, invalid u kolicima, vec veoma bolestan. Preselili smo se u Niznjekamsk, blize bratu. Dali su nam tamo stan, kao severcima. Ja sam u to vreme vec bila u penziji. Negovala sam brata do njegove smrti. Sahranila, oplakala. A zatim se i sama razbolela. Probadalo me u krstima, u ustima mi je postalo kiselo. Trpela sam dugo. U poredjenju sa adskim mukama sve zemaljske bolesti su kao ubod iglom. Sin i muz su me nagovorili da podjem u bolnicu. Sa poliklinike su me uputili na ispitivanje u Kazanj. I tamo su nasli rak jetre. Rekli su da sam zakasnila za operaciju, da je metastaza vec pocela.

I takva tuga me je obuzela - predati se. Dosla mi je gresna misao: ' Kome sam potrebna ovakva, samo sam na teretu. Posla sam na most - da skocim. A pre nego sto sam se u vodu bacila resila sam s nebom da se oprostim. Spustila sam oci i videla krstove i kupolu. Hram. Mislim: pomolicu se poslednji put pre nego se utopim. Dosla sam u Sabornu Crkvu. Stojim pred ikonom Bogorodice i placem. Odjednom zena sto je u hramu skupljala, primetila je moje suze, prisla i upitala sta mi se desilo. Ispricala sam joj o raku, o tome da je muz poceo da pije, da nikome nisam potrebna, da sin ima svoju porodicu i da sam mu ja samo teret. Da sam htela ruku na sebe da podignem. A zena meni govori: 'Ti treba sada da odes u Nabereznije celnji. Tu je dosao cudesan bacuka, arhimandrit Kiril iz Rige. On sve na svetu leci!

Arhimandrit

Matuska Antonija pokazuje fotografiju svestenika koja visi u njenoj keliji.

Na snimku je - blagog lica, stasit bacuka sa dva krsta na odezdi.

- To je moj duhovni otac - umilno govori monahinja. - Arhimandrit Kiril Borodin. cudotvorac i pravednik. Stradao je za veru u vreme sovjetske vlasti. On je sam lekar po obrazovanju, mnoge ljude iscelio. 1998-e godine je otisao Gospodu. On ne samo da mi je spasao zivot, vec mi je dusu iscelio.

Dola sam tada u Nabereznije celnji na recenu mi u Crkvi adresu, cak kuci u Niznjekamsk nisam svracala. Red u stanu u kojem je otac Kiril primao, se oduzio. Mislim, treba cekati celu noc. Odjednom se vrata otvaraju, izlazi svetenik i meni mase rukom: 'Matusko dodji!' Zvao me je k sebi. Stavio mi je dlan na glavu:'Ah, kako si ti bolesna'. I odjednom me je obuzela radost kao onda u onom svetu pred Gospodom…Htela sam da kazem ocu Kirilu sve o sebi, o tome da sam na onom svetu bila, ali me je on zaustavio: 'Ja sve o tebi znam.'

Manastir

- Odejdnom bacuska meni govori: 'Putuj u Elabugu, tamo se nalazi manstir.

Recices matuski Evgeniji, da sam te ja poslao', govori matuska Antonija. Ja sam se zbunila: 'Sta Vam je bacuka? Imam muza i sina.' Odjednom otac Kiril izrece cudne reci: 'Nemas ti nikoga!'Ja ropcem: 'Vec je noc.' A on strogo: 'Blagoslovim, idi!' Kuda da se denem? Posla sam na raskrce. Putnicki autobusi su vec svi otisli. Odjednom neki muskarac koci: 'Ko je za Elabugu?'Dovezao me je do samog manastira. Tamo su vec cekali. Pocela sam da zivim u manastiru i da se molim. A snage je ponestajalo. Vec sam malo sta mogla: jetra je sasvim otkazivala…Jednom usnim ovakav san. Vidim cetiri muskarca, odevena u belo. Oni su oko mene. Ja lezim, a jedan od njih govori:' Tebe ce sad boleti. Istrpi, rak ce proci'. Ujutru sam se probudila, a jetra ne boli. Apetit se pojavio - navalila sam na hranu. Jedem sve sto sam ranije odbacivala - zemicku, supu. Bar da jednom u krstima probode! Odejdnom, otac Kiril doputova. Ispricala sam mu o strasnom snu.

Pitam: 'Ko me je u snu iscelio?' A bacuka odgovara: 'Zar se to desilo? To je milost Bozija!'

Sin

-Otac Kiril me je blagoslovio da otputujem kuci u Niznjekamsk - da uzmem stvari i sredim dokumenta - prica matuska Antonija. - Doputovala, a sin i muz su me zaboravili. Mislili, da sam vec umrla. Muzu sam objasnila da treba da se razvedemo, da ja zelim u manastir, dusa zeli Bogu da sluzi. On se smirio. A sin - nikako: 'Ne pustam te!' Stavio mi je pseci lanac. Tri dana me je drzao tako, cak i u toalet me vodio na lancu. Ja sam se molila da Gospod urazumi sina. Dopustio mi je sada da odem u manastir. Iza ledja je doviknuo: 'Sin se tebe odrice.' Postrigli su me u monahinju po imenu Antonija. U prevodu sa grckog to znaci 'dobijeno mesto'. U manastiru sam promenila svoj zivot, kako sam tad Gospodu obecala. Zatim su me blagoslovili da gradim novi manastir u Vjatskim Poljanama, postavili me za nastojateljicu. Sluzila sam tamo. A posle infarkta molila se da me Gospod uzme. Doputovala u Pskov, potom se obrela u Pecori. Ovde, pokraj svetih mesta lakse je i moliti se i disati…

Dar

O matuski Antoniji u Pecori govore sa ljubavlju. Pricaju to pored velikog dara da utesi ljude ona ima i dar da vidi duhovnim ocima.

-Bilo je vremena kada sam neverovatno 'videla' - govori matuska Antonija. Zatim sam zamolila Gospoda da mi oduzme taj dar. Teko je to.

- Rekli su mi da ste videli cudo u hramu: tajnu pretvaranja hleba i vina u Telo i Krv Hristovu.

- To je bilo na Pashu, kada su Carska Vrata, koja zatvaraju ulaz u oltar, otvorena. Stojim ja pored Carskih Vrata, cekam Pricest. I posmatram kako svetenici u oltaru savravaju tajinstvo, vade iz prosfore cestice….Mislim se: kako ce hleb postati Telo Hristovo? I odjednom je na Oltaru kao sunce zasijalo. Vidim – umesto prosfore Mladenac lezi. Prelep, sav se svetli. A svetenici Njega … u grudi! Povikala sam : 'Ne bodite Mladenca!' Ljudi me gledaju, ne shvataju u cemu je stvar. A ja vidim: casa zlatna, za Pricest, izgleda prozracna, skoro staklena. I sama se puni Krvlju. Posle Sluzbe sam sa strahom pricala o svemu svom duhovniku. On me je umirio: 'Gospod ti je pokazao cudo, raduj se!'

- Evo i zivim u radosti. Hocu svima da kazem: nema smrti, postoji zivot vecni! Treba samo voleti bliznje i biti veran Gospodu.

- A buducnost predskazujete?

- Ne. Jedno znam: Rusiju cekaju teska iskusenja. Ali ako postanemo bolji Gospod ce nam oprostiti
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 4th December 2009, 12:19

Za vreme Zaupokojene Liturgije za poginule u podmornici «Kursk»

svece su se pretvorile u krv










118 sveca u hramu Svete Ane

Predsednik je ispunio obecanje. Podmornica «Kursk» je izvadjena iz morskih dubina i dopremljena na otadzbinske obale. Vecan pomen herojima – podmornicarima

O tom dogadjaju sam saznao savrseno slucajno od jeromonaha Anatolija (Berestova), koji je nedavno bio u Brjanskoj oblasti zbog rada svog Rehabilitacionog centra za omladinu zavisnu od narkomanije. U samom selu gde se desilo to cudo, ocu Anatoliju se nije dalo da bude: on je slusao o njemu od brjanskih svestenika.

Da bi se doslo do Cunkovicej, treba se truckati tri sata prigradskim autobusom, do centra Starodub, zatim presedati, putovati jos 10 kilometara putem, a zatim peske nekoliko vrsta po poljani. Tako da do samog sela ja sam dosao samo na veceru.

Hram Svete Ane, veoma lici na starinski plemicki salas osamnaestog veka, nasavsi ga na samom kraju sela. Purpuran zalazak odbijao se od crkvenih prozora, a cela poljana naokolo je bila prekrivena nekom nezemaljskom svetloscu. Nastojnik hrama svestenik Igor Ovcinikov je bio iznenadjen mojim dolaskom: tako kasno on nije ocekivao goste, jos manje iz Moskve. Ipak o tome, sto se desilo pri njegovom dolasku, on «nigde nije razglasavao».

- Meni nije potrebna nikakva reklama – jednostavno i kratko pojasnjava bacuska. – To ostavimo komercijali, u tom smislu i crkovne, razmisljaju o reklami. A ja sluzim Bogu, a ne mamonu.

Tragediju podmornice «Kursk» otac Igor je preziveo, kao svoju sopstvenu. Zato sto je hriscanski pastir. Zato sto je Rus. A jos i zato sto je sam sluzio na floti. Na Baltijskom. Dosad nocima je cesto sanjao more, grad Talin. Da, i u Crkvi njegovi najblizi pomocnici - Vladimir i Nikolaj – takodje su bivsi mornari.

Tako je i resio da na Dmitrovsku vaseljensku roditeljsku subotu, koja je prosle godine bila 28'og oktobra, odsluzi zaupokojenu Liturgiju vojnicima s podmornice «Kursk», za svoje drugove koji su polozili zivote za Otadzbinu. Zbog toga je izbrojao 118 sveca, koliko je bilo poginulih podmornicara. Svece su bile obicne – voskane, zute boje. Kako za taj broj svecnjaka nije bilo, resili su da naspu pesak u veliki sanduk, a u pesak da zapale svece. Taj sanduk je davno koriscen u hramu kao dopunski svecnjak. Obicno ga stavljaju pored hramovne ikone Majke Bozije «Odigitrija», kada tu jednom godisnje na dan praznika ikone, 10 avgusta, skupljaju hiljade poklonika…

Ta ikona je cudotvorna…



I tako, jos uvece je svestenik odbrojao 118 sveca i postavio u sanduk. A ujutru je poceo da sluzi zaupokojenu Liturgiju. Bacuska nije imao imena poginulih podmornicara. Kako je odredjeno u takvim slucajevima po pravoslavnom obredu, on ih je pominjao tako:»A imena njihova, Gospode, Sam znas…»

Bilo je 200 ljudi u hramu – iz nasih i okolnih sela – govori otac Igor. – Ja sam sam u to vreme u oltaru i mogao cuti samo zaprepasceni uzdah vernika koji se raunosio po hramu, pred cijim ocima se desavalo cudo. U pocetku su svih 118 sveca gorele ravno. Zatim su srednje svece pocele da gore veoma brzo i kada su dogorele do «korena», zabodenih u pesak, odjednom su se obojile crvenom bojom. A ostale, bocne su dogorele ravno. Cela sredina sanduka je bila zalivena tecnoscu boje zgrusane krvi, koja je uticala u pesak…

Za sve ocevidce taj dogadjaj je naravno bio sok.

Prekrit pogrebnim pokrivacem sanduk je stajao u hramu 10 meseci. Cuvsi o cudu, tu su doputovali svestenici iz drugih parohija, sluzili parastos. Dolazili su i obicni ljudi. Svi koji su zeleli mogli su se uveriti sopstvenim ocima o tome sto se ovde desilo. Kasnije, iz Staroduba, su doputovali roditelji kapetan-letanta Vitalija Soloreva, koji je poginuo na «Kursku».

- Bacuska, a zasto su svih 118 sveca bile oblivene crvenom bojom? ' interesujem se je kod svestenika.

- O tome zna samo Gospod…Moze se samo pretpostavljati, da svi nisu bili krsteni, nisu svi bili pravoslavni…

5 avgusta te godine otac Igor je izvrsio obred pogrebenja. Sanduk su postavili u grob. Spustili u iskopanu raku – na hramovnoj teritoriji. A kroz mesec dana nad grobom napravili spoemnik.

- administrativne predstavnike ja nisam zvao – prica otac Igor. – A zasto? Za cavke? Prisustvovali su samo oni, koji su to iskreno prezivljavali. Seoski muskarci, koji su sluzili na floti, su napravili uniformu. Bake su malo plakale. Bila je spustena ruska zastava. Eto sta je nas nacionalni ponos! U Americi se desila nesreca – sve zastave su pokupovali…

Jos pre pogreba ocu Igoru su ne jednom predlagali da da crvenu tecnost, koja je uticala u pesak, na hemijsku analizu…u reonsku sanepidem stanicu. Ali bacuska je ovde bio kategorican:

. Tima, koji ne veruju i rezultati ekspertize nista nece dokazati. Kao sto je receno u Jevandjelju: ako i mrtvi vaskrsnu – nece poverovati…

Sto je istina, istina je. Na …., u selu Derzavino, je zakrvotocio Lik Spasitelja na ikoni. Po Blagoslovu arhiepiskopa Samarskog i Sizranskog Sergeja cestice crvene tecnosti s ikone su dali na analize u hemolaboratoriju. Pokazalo se – prirodna plazma ljudske krvi. I da li je to ubedilo skeptike?

Niposto. Oni i sada misle da je to bila prevara.

.Oce Igore, zasto se TO bas desilo u brjanskoj oblasti, koja nema neposredne veze sa «Kurskom»?

. Nas hram ima 800 godina, i u njemu se nalazi cudotvorna ikona. Ovde se moze desiti sve ugodno. Za tih 9 godina koliko sluzim ovde, priviknes se na sve…

Prvi hram na mestu sadasnje Crkve je bio izgradjen jos u XIII veku. Kasnije oko njega se obrazovalo prigranicno kozacko naselje (Cubko-vici – od reci «cuperak»). Jedinstvena historija Svete-Anine Crkve – to je kako kazu posebna pesma. «Ruski dom» ce pisati o njoj u jednom od svojih najskorijih brojeva.

A vise od 400 godina unazad na 300 metara od hrama, mesni kosari su pronasli na jakom dubovom panju je pronadjena Cudotvornu ikonu Majke Bozije, koju nazivaju Cubkovskaja «Odigitrija», sto u prevodu s grckog oznacava «Putevodiljnica». Kada je 1824-e godine u guberniji vladala kolera, ikonu su krsnom litijom proneli oko sela, i epidemije je nestalo. To je iz istorije. A sadasnja cudesa otac Igor cak i ne zapisuje:»Meni ovde nepotrebno uznemirenje ne treba…» O jednom od poslednjih takvih slucajeva meni su ispricali poklonici. Posle prvog molebna pored cudotvorne ikone ustao je i poceo da hoda trogodisnji decak, koji dotad nije mogao da ustane s mesta. Lekari iz reonskog centra, su odnekle dovezli decaka, jedino zaprepasceno masuci rukama…

Preko noci me je otac Igor smestio u prostoriji nedaleko od hrama, u kojoj on masta da otvori utociste za same i bezdomne starce. Pomocnik nastojnika Valdimir doneo mi malo da se okrepim: nekoliko kifli sa kobasicom i caj. Sledeceg jutra, kada me je svestenik pozvao na dorucak, shavtio sam, da je prethodnog dana on dao gostu svu svoju kobasicu. On je sam pio caj, mezeteci sa obicnim parcetom hleba. Pa njegov seoski prihod je veoma bedan, zivi uglavnom od priloga starih poklonika, koji su sami u krajnjoj nuzdi. A molebani pored cudotvorne ikone, zbog koje ljudi dolaze odasvud, bacuska sluzi besplatno. Zato sto ne pomaze on, vec Presveta Bogorodica. Za sve radove na restauraciji hrama, i spomenik podmornicarima, otac Igor treba da otplacuje dug. A taj spomenik je izgradjen poa stronomskoj ceni u odnosu na njegove prihide – 4 hiljade i 800 rubalja.

Tako da bacuska mora da ekonomise sa svakom kopejkom, pa zbog toga vodi racuma i koliko jede. On cak nema svoje sopstveno boraviste : zivi u nevelikoj crkvenoj kucici. Zato je i zena pre nekoliko godina izjavila:» Ja sa siromasnim popom necu da zivim…»

A u najskoriju Vaseljensku roditeljsku subotu otac Igor ce ponovo sluziti Liturgiju za mornare. Pre tog dogadjaja roditelji Vitalija Soloreva obecavaju da dodju, da bi predali spisak imena poginulih podmornicara. U to vreme ce u hram dovesti cetiri ikone Majke Bozije – «Koreno-Kursku», «Kazanjsku», «Vladimirsku», a takodje i Spasiteljevu. Umesto ramova oko sve cetiri ikone – mali portreti svih 118, u belim kosuljama sa otvorenim vratom i natpisom: ime, familija.

Onda ce ih otac Igor pominjati po imenima.
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 4th December 2009, 12:21

CUDA STARCA NIKOLAJA GURJANOVA

Za kratko vreme posle starcevog upokojenja, 24. avgusta 2002. godine, desilo se vec nekoliko velikih cuda. Blagocastivi svestenik Jevgenije cesto je isao na ostrvo k starcu kao svome duhovniku. I u dusi mu je bilo vrlo tesko kada se razboleo i nije mogao da prisustvuje opelu i sahrani svoga milog bacuske. Ma koliko se upinjao i nadao da ce doci na ostrvo devetog dana posle starceve koncine, opet zbog slabosti nije bio u stanju da to ucini. Odsluzio je liturgiju u svojoj parohiji, pa zatim i parastos za oca Nikolaja. Umoran i slabasan, vratio se kuci. Seo je i osetio se nekako neobicno. Iznenada pored sebe ugleda oca Nikolaja. Nekoliko casaka mu je govorio neke dusekorisne stvari, a na kraju ga je zamolio da uzme hartiju i olovku i zapise tropar. Bio je to tropar samom pravednom ocu Nikolaju Pskovojezerskom - bacuska ga nije sam sastavio, nego ga je samo preneo sa neba. Slicne stvari su se dogadjale i sa drugim svecima posle njihovog prestavljenja; na primer, i tropar svetom Ignatiju Kavkaskom (Brjancanjinovu) doao je sa neba.



A mesec dana posle smrti bacuska Nikolaj se javio ikonopiscu iz Petrograda i blagoslovio ga da naslika njegovu ikonu. Umetnik je, uz pomoc Bozju, vrlo brzo zavrsio ikonu, a zatim je ona postala svojina jedne duboko pobozne porodice koja oca Nikolaja neizmerno postuje. I gle, bas ta ikona pred kojom su novoprestavljenom Bozjem ugodniku uznosene tople molitve, pocela je da obilno toci miomirisno miro. Ali to jos nije sve. Istovremeno je u Podmoskovju, u stanu blagocastive sluskinje Bozje, pocelo mirotocenje i iz jedne fotografije oca Nikolaja! Fotografija se nalazi u kredencu, neposredno pod staklom, skupa sa mnogo drugih ikonica i slika. Kapi mira se u oba navedena slucaja vide veoma razgovetno. Na fotografiji miro istice iz desnog bacuskinog oka poput suze, a iz levog oka uporedo cure tri pruge mira.



Pogledaj moje smirenje
O nasem Starcu
Od prvog puta kada sam dosla kod Starca na ostrvo i zatim jos u toku mnogih godina i susreta sa Starcem, mnogo toga mi nije bilo jasno sto je Starac rekao i kakav je duhovni smisao u njegovim recima.
Tako je cesto pocinjao da govori na estonskom jeziku, i vec mnogo kasnije je postalo jasno, da ja i drugi ljudi pored mene ne mozemo da shvatimo Starca. Iako je bilo i takvih trenutaka, kada je govorio na nemackom jeziku i kada mi je bilo jasno sta je govorio, a on je pitao ljude koji su stajali pored: «Shvatila si sta sam rekao?»

Starac je cesto bio jurodiv i razoblicavao s ljubavlju. Lekari su mojoj majci predlozili operaciju unutrasnje rane, i ona se veoma bojala. Uskoro sam dobio prekomandu u Moskvu i brzo otrcao do Starca sa tim pitanjem.

On je odgovorio: «Neka se ne boji, - i dodao, - ona je jos mlada. Ima 35 godina, zar ne?

«Ne, Starce, - odgovorio sam, - ima 73 godine».

«Onda sam ja jos mladji – meni je svega 88 godina».

I tek posle mnogo godina postao mi je jasan smisao reci da moja mama ima «35 godina». Ona je bila zaposlena, bez obzira na godine, i vise od svega na svetu se bojala da izgubi posao i tako prekine opstenje s ljudima. Ali po Starcevim molitvama sve ju je obislo, mamu su operisali i ostala je na poslu. A kroz godinu dve su joj ponovo predlozili operaciju, i opet je Starac rekao: «Neka ide, podmladice se. Neka se ne boji. Kako cete se samo svi radivati. Kako se ona zove?» - i pomolio se.

Ali se mama nije slozila da joj rade drugu operaciju, rekavsi, da «ce sad sigurno ostati bez posla».

I eto, mojoj mami ce uskoro ako Bog da biti 79 godina. Ona je pre skoro godinu dana napustila posao i zali sto se nije slozila da je tada operisu – sad joj jos uvek ta bolest dosadjuje.

I bez obzira na to sto je moja majka putovala nekoliko puta da poseti Starca, i voli njegove stihove i cak zna nekoliko njih napamet, nije mogla duhovno da prihvati i shvati Starca. I kada sam ja pokazivala Starcu fotografiju na kojoj je bilo nekoliko ljudi, malim prstom je pokazao na mamu i rekao: «Koje je to dete?» - i tek tada je postalo jasno da majka ima deciji duhovni uzrast.

+ + +

Nasa organizacija je saradjivala s Petrogradskim Savezom slikara i s nama je mnogo godina radio jedan isti slikar. On je doputovao u nas grad da bi branio svoje radove na slikarskom i naucnom savetu. Svi su se dobro slagali. Kada su se blize upoznali, pokazalo se da je covek veoma cestit, da voli istoriju Rusije, da je krsten i stalno nosi Krst.

I jednom, kada sam ga upitala da li se sprema da putuje u inostranstvo, sto su vec uradili mnogi moji drugovi, on je rekao: «Domovina je kao majka, bez obzira kakva je – nema cak ni pomisli o tome». To je bilo jednom u teskim godinama na pocetku «perestrojke». Nisam rekao nista o njegovom odnosu prema bliznjima i roditeljima – iskrena briga i osecaj odgovornosti.

Desio se jos jedan slucaj. Njegov drug je trebalo da ide u Jugoslaviju kod svojih roditelja,a u to vreme je tamo poceo rat. On je sve to prezivljavao i kada je saznao da njegov drug putuje bez Krsta, okacio mu je krstic na vrat i rekao: «Sad cu biti mnogo mirniji».

Kada sam pocela da putujem na ostrvo Zalit, nekada je trebalo da putujem kroz Petrograd i mnogo sam pricala slikaru o Starcu. I on je jednom predlozio da bi bilo dovro kada bismo mi zajedno otisli tamo.

I Gospod nam je to dozvolio. Krajem avgusta sam isla na sluzbeni put i povela sam i cerku sa sobom. Posla sam sa slikarom i njegovom zenom automobilom kod Starca. Kada smo prolazili kroz grad Pskov, slikareva zena je govorila: « Zasto ti zelis odmah ovde da boravis. Docicemo ponovo zajedno».

Naravno, kao i prilikom svake posete Starcu, nije bilo bez iskusenja. Motor na nasem camcu je prestao da radi na sredini jezera i mene je uhvatio strah, i pocela sam zajedno sa slikarevom zenom da panicim (umesto da se molim), dok su moja cerka i slikar potpuno mirno cekali, da nas neko poveze, uzivajuci u prekrasnom mirnom suncanom vremenu.

I evo nas sa Starcem. I ni sa cim se ne moze uporediti taj osecaj radosti i srece. Ja u euforiji od svega toga kazem: «Starce, oni su resili da se vencaju, kada da to urade?»

Starac odgovara:»Pa neka se danas vencaju».

Ja: «Kako Starce, kada danas?»

Starac: «Neka se vencaju sutra», - i cak je rekao i ime svestenika.

Starac je blagoslovio nas put nazad, i mi smo leteli kao na krilima. Na putu nazad smo cak uspeli da spomen-park posvecen Aleksandru Nevskom. U sumi smo nabrali pecurke i jagode i do veceri se vratili u Petrograd.

Ja sam im tad poklonila svoj molitvenik, peskir za vencanje i na oprastanju pomenula da je Starac rekao da se sto pre vencaju. Oni su se slozili i rekli da ce se spremati za vencanje.

U novemmbru sam se sa muzem i cerkom vracala od Starca kuci preko Petrograda. I ponovo sam ih podsetila da ne zaborave za Starcev Blagoslov. Bilo je to na aerodromu Pulkovo. Slikar je stajao zagrljen sa zenom – bili su srecni i govorili: «Nemojte da se sekirate, kada dodje prolece i bude bilo mnogo cveca vencacemo se».

To je bio nas poslednji susret. A kroz nedelju dana su pozvali telefonom iz Petrograda i javili da je slikar umro – ujutru je ustao u vikendici, hteo da ide na posao i – srce mu je otkazalo. Umro je na rukama majke i zene.

A Starac je to sve znao, pa je zato i blagoslovio da se «sto pre» vencaju. A da smo mi tada bili duhovno pazljivi, i da smo zapamtili svaku Starcevu rec i ispunjavali je, Gospod bi nas pomilovao.

+ + +

Naredni put kad sam dosla kod Starca, on mi je u svojoj keliji pokazao svoj molitvenik i upitao:ž

«Imas li ti molitvenik?»

«Ne, - odgovaram, - imala sam isti, ali sam ga poklonila (bas takav molitvenik sam poklonila slikaru), samo naravno ne citam ga.

A meni je tako bilo tesko zbog slikareve smrti, da sam cak sama sebe ukorevala, da mozda nije trebalo da pricam o Starcu, pa bi sve bilo drugacije. I Starac je odgovorio na moja razmisljanja:

«Govori, govori ljudima kada te pitaju».

+ + +

Cerka je zavrsila 9 razreda, ostalo je jos dve godine u skoli, i vec je trebalo razmisljati sta ce da upise, sta ce da studira. Sama devojcica jos nije pokazivala naklonost ni prema jednoj profesiji, ali je pretpostavljala da ce kao i njena mama upisati fakultet stranih jezika na univerzitetu i tako otici u «inostranstvo». A ja sam u to vreme mnogo slusala o Starcu i sve sam nameravala da podjem kod njega, ali kako se kaze, «gresi nisu dozvoljavali». I jednom se desilo da sam sluzbeno putovala za Petrograd, i svratila kod Starca. I izmedju ostalog pitala sam ga i sta moja cerka da upise.

«Neka upise medicinski fakultet», - blagoslovio je Starac, sto je za mene bilo potpuno neocekivano. O kakvim sve varijantama nismo u porodici diskutovali, ali o medicinskom fakultetu nismo cak ni pomislili.

Vracam se kuci sa takvom vescu, a cerka mi kaze:» Ja zelim sama da odem kod Starca i da ha pitam», - te sam tako sa njom u vreme zimskog raspusta putovala autobusom, a zatim smo pesice isli po jezeru. Tada kod Starca nije dolazilo mnogo ljudi i on je izlazio u susret ljudima tako srecan i rekao je mojoj cerki:»Upisi medicinu, bices lekar i lecices me».

Za nas je to bilo skoro nemoguce. Mi smo znali kakva je tamo konkurencija i kako je tesko upisati taj fakultet. Dve godine su neprimetno prosle. Za to vreme ja sam s cerkom vise puta bila kod Starca i svaki put je on krepio nase duhovne snage i cerka se spremala za medicinu.

Zazvonilo je poslednje zvono u skoli, i muz je meni i cerki kategoricno izjavio da su njemu predlozili protezu, da se formira novi fakultet, i da cerka prakticno bez ispita moze da se upise na univerzitet. U kuci je nastao rat. Tada je cerka rekla ocu:»Hajde da zajedno odemo do Starca i ti ces ga sam pitati», - i na moje cudjenje muz se slozio. Bilo je to krajem maja. Ja sam s nestrpljenjem cekala poziv iz Pskova. A tamo na jezeru je u to vreme jos bio led i nije se smelo ici po njemu. Ali sam ja znala upornost svoga muza i po svom neverju mislila da ce oni otici i udaviti se. I ceo dan sam plakala umesto da sam se molila za njih. Starac je znao sve, sve je video Duhom Svetim. Muz i cerka su srecno dosli do Pecere i vratili se tako srecni, da je pitanje medicinskog fakulteta cak za neko vreme bilo u sporednom planu.

Maturski ispiti su sada iza nas i ponovo se pojavilo pitanje upisa na fakultet. Tad je muz vec sam rekao cerki: «Hajde da odemo do Starca i upitamo ga». Tako je Gospod preko cerke priveo njega Starcu, koji ga je «prihvatio» od prvog puta. I kako je covek koji neveruje, ne ide u Crkvu, a jos je partijski radnik rekao:» Ja ne verujem svestenicima, oni su svi svetski ljudi, ali ovaj Starac je – nesto posebno, njemu verujem».

Dosao je dan prvog ispita na medicinskom fakultetu. A neprijatelj ne spava. I ujutru cerka izjavljuje: «JA ne mogu da idem na ispit, jer mi se staklo zabilo u petu». Uzasnuta, pozvala sam svoju verujucu prijateljicu, koja mi je rekla da odvezem cerku automobilom, da na kratko svratimo do nje, da ce ona dati Svetog ulja da se namaze peta gde je staklo. Tako smo i uradili.

S nestrpljenjem smo cekali zavrsetak ispita. Cerka je bila radosna – srecno je strcala stepenicama. Vec nema ni pomena o staklu- nista je ne boli. Eto sta znaci ispuniti Starcev Blagoslov.

I njen prvi kurs nam je pokazao, nama neverujucim roditeljima, da je Volja Bozija zaista da ona upise medicinski fakultet. Kada je ona donosila kuci kosti iz anatomije, delove lobanje i govorila:»Zar ne vidite kako su lepe?»

Jos tokom nekoliko godina posle upisa fakulteta cerka je putovala kod Starca. Kada sam ja dolazila kod Starca i govorila da je tesko studirati medicinu, Starac je govorio: «Neka uci. Sve ce biti dobro samo neka uci. Recite jo da se Starac na Zaliti moli za nju».

Iza nas su sad i sva desavanja vezana za ispite. U rukama joj je vec diploma o zavrsenom medicinskom fakultetu. Muz je veoma srecan sto porodica ima svog lekara. Samo Starca nema vise s nama. Kada je cerka otputovala na sahranu Stracu, kao lekar je govorila da svi potvrdjuju prinudnu smrt. I zelela je da sto pre ode sa sahrane – zelela je da bude pored Starca. I ona je govorila i svi su osecali da Starac nije umro. – On je ziv i tu je pored nas.

R.B. Ljudmila

+ + +

Veoma cesto, kada se kod Starca u dvoristu okupljalo mnogo ljudi, on se radovao njihovom dolasku i svima se obracao recima: «Kakva je sreca dragi moji sto ste sacuvali Istinitu Veru! I ako vam neko bude govorio nesto drugo, ne verujte. Ovde smo sad u gostima, a zatim cemo svi otici kuci. Ali samo dragi moji, gore ce nam biti dom, ako smo ovde bili u gostima i dobro radili».

«Sada smo u gostima, a zatim svi idemo kuci. U gostima je dobro, ali je kuci jos bolje. Ali tamo, kuci zivot postoje dva pravca – tamo je vecna radost za pravednike i strasni, geenski oganj za gresnike. I to nisu nikakve izmisljotine, nego je to – Istina».

«Ja samo hocu da Vam kazem, dragi moji, uzmite biljni i zivotinjski svet. Treba se sazaliti nad kokoskom, psom. Evo pogledajte sta ljudi rade (ide po stazici i naljutivsi se otkida granu). To je Bog stvorio, ukrasio, a a ti takvu lepotu unistavas! To je strasan greh! Pogledajte kako je Bog sve ustrojio! Ovo je groblje pod sumskim pokrovom, kako je dobro!»

Ceo Starcev lik, svce njegove reci i dela su disali takvom ljubavlju prema Gospodu i prema svoj Njegovoj tvorevini, da su ljudi mislili: ako Starac ima toliku ljubav, koliku tek onda ima Gospod.

Jednom je Starac isao s ljudima po uskoj stazi, okolo je bila trava, i on kaze: «Vidite nosim stap, zao mi je trave», - iako su ga noge veoma bolele.

Drugi put, secajuci se logorskog zivota (s velikim drhtanjem), je govorio: «Desavalo se da radis, radis po zimi, a daju vam hleba (i pokazuje: deli jednim dlanom drugi na pola) za ceo dan. I sve znate zelim sa pticama da podelim. Hranim golubove od svoje seste godine. Majka mi je govorila da oni hvale Boga».

Starac nikad nije dozvoljavao da se ubijaju domaci pauci, niti cak da se njihova mreza unisti. Ja sam od detinjstva uvek osecala neku strasnu odvratnost prema paucima, ali kad sam videla s kakvom se ljubavlju Starac odnosi prema njima, kako potanko zna njihove navike i zakone, shvatila sam da ih i ja sazaljevam.

Svoje neobicne morske macke – Taljapku i Lipusku, Starac je pokazivao kao primer ljudima, govoreci da ga one slusaju, i da cak vole i nepoznate ljude, kako je i Starac cak voleo strane po duhu ljude i neprijatelje.

Starac je sve voleo i zalio. Desavalo se da ide iz Crkve i sve okolo s ljubavlju blagosilja: ne samo ljude, vec i travu, i kuce. U susret mu ide prljav, pijani ribar i grli Starca. A Starac je ostavio stap i iskreno, snazno ga zagrlio.

Starac je plakao i molio se za ceo svet, govoreci: «Treba zaliti nevernike i uvek se moliti da ih Gospod izbavi od te neprijateljske pomracenosti».

Kao i svi veliki Svetitelji, i Starac je sve vreme mislio o cilju zemaljskog zivota – sjedinjenju sa Gospodom. Govorio je: «Covek je rodjen zbog toga da bi razgovarao sa Bogom».

A kada je Starac izgovarao reci: «On je sluga Boziji, - podvlaceci rec «Boziji», njegovo lice je svetlelo takvom toplom radoscu! I svi su srcem osecali, da je to najveca pohvala za coveka – sluziti Bogu. O sujetnosti svega ostalog, cesto je citao stihove:

«Sve ce nestati u tom svetu,

kao trava i cvet u poljima,

I siromasno obuceni, i car u porfiri,

Pretvorice se u prah».

«Oprostite mi, oprostite mi,

rodbino i bliznji,

Mene gresnog pomenite,

Napustam vas zauvek».

(ili cesto: «ne zauvek, jer cemo se videti»)

«Vreme leti,

Godina za godinom,

Nemoguce je bilo sta ubrzati,

Malo je vremena,

Koristi svaki trenutak za molitvu…»

A ljudima koji nisu bili na putu spasenja je citao:

«Dusa je moja tugom ubijena,

Ja ne izvrsavam Tvoju Volju,

I vrata ka spasenju su zatvorena,

Zatvoren je put ka Caru».

Starac je uvek ponavljao da je za duhovno spasenje neophodno nosenje Krsta: «Neprijatelj se boji Krsta, kao najstrasnijeg ognja. Eto zbog cega i ustaje protiv Krsta. Krst treba nositi».

Kao i svi veliki podviznici i Starac je imao neprestanu Isusovu molitvu i savetovao je i drugima da je izgovaraju. Mnogi ljudi su ga pitali kako da savladjuju napade zlih duhova (uninije, hulne pomisli, blid itd.). Na to je Starac odgovarao: «Gospode Isuse Hriste, Sine Boziji, pomiluj me gresnog». I savetovao je da se ne obaziremo na neprijateljeve misli: «Zlom duhu je strasno sto se vi molite zato vas i smucuje».

Poslusanje je vece od posta i molitve, i Starac ga je cesto proveravao. Ako ga izvrsis, Starac nazvavsi po imenu, kaze: «Ja vas odavno znam. Veoma se gnevio i razocaravao zbog neposlusanja, cak je i vracao ljude.

Starac je ucio da je za spasenje neophodna duhovna paznja i trezvenost. Jednom nas je odveo na obalu pored Crkve. Vreme je bilo cudno, suncano, na jezeru je bila tisina, camci su plovili. Starac kaze: «Evo i brodic plovi, i galebovi lete. A sve znate s takvom mislju: pogubiti dusu – neku ribu uhvatiti».

Tako je zaista i u duhovnom zivotu – u veoma smutnom vremenu, ne sme se zaboravljati, da neprijatelj zeli da pogubi dusu.

Ali Starac je govorio da je ostrvo – pristaniste nad za sve, koji iskreno zele da se spasu; cesto je ponavljao: «Pogledajte: i tamo je – voda, i tamo – voda, i tamo takodje je – voda, a ovde je – kopno!» I uzivajuci u letnjem pejzazu, citao je deciju zagonetku:

«Sunce pece,

Reka tece,

Dan je,

Kada to je?»

Odgovor je : na prolece to jest, ako covek dolazi kod Starca radi pokajanja i ociscenja duse, onda za njega nastupa prolece – vreme obnove.

Starac je jos govorio o tome, da Gospod voli ljude, «koji vole pravdu i trud», i da je za spasenje neophodno mnogo se truditi, raditi na sebi, cesto napominjuci:

«Radi rukama,

Radi umom,

Radi neumorno,

Nocu i danju.

Nemoj misliti, da ce talent-

Tvoj trud propasti.

Ne misli, da misli tvoje,

Svet nece shvatiti.»

Lenjive je ucio i razoblicavo svojim primerom. Jednom je Starac pokazao svoje stihove i note i setio se: «Ah kako sam ja radio! Kako sam ja samo radio!»

Govorio je da su da posle hapšenja u logoru svi u pocetku zvali Kolja- mladjani.

Starac je kao i mnogi drugi Starci, govorio i skorom ponavljanju gonjenja Pravoslavlja. Pritom, znajuci svaki korak coveka koji mu je prilazio, cesto je opominjao neobazrive. Jedno vreme sam na fakultetu jednoj grupi mnogo pricala o Bogu. Leti sam dosla na ostrvo, dolazim kod Starca, a on u rukama ima fotografiju (40 mucenika, monaha i svestenika, koje su boljsevici mucili na Smolenskom groblju), i govori: «Boljesevici su to i to su i ostali, potreban je oprez».

Mnogo puta Starac je citao svoje stihove «Tridesetih godina XX veka»:

«Tebi, o Mati Sveta, ja bedni rob grehova, s mukom i suzama, priticem pod Tvoj Pokrov. Gresan, mnogo sam tuzan,u stranoj zemlji sam, kao izgnani Adam,iz raja macem.Izgnali su me ljudi, iz Rusije, ostavio sam majku rodjenu, prijatelje i ocev dom. Poslat sam daleko,da tamo budem dugo, prognali su me, gde zelim moze biti. Sada nemam nista, u zatvoru, dosada, tuga, glad, ovako vise ne mogu. Resetka, zidovi debeli – sve dosadilo mi je,i hteo ne heto dan za danom cekam, ali docekati necu.Avaj, ponovo sam izgnan, u zemlji snega i leda, gde s narodom osudjenim, pokorni rob radi.Na Polu je put gvozdeni, spreman za izgradnju,da olaksa zivot krstenim, zemlju da obogati. Fizicki umorni, spavajuci malo zorom, zbog lose hrane, smrt nas brzo kosi.Molim te, Sveta Djevo,u nosenju Krsta, u Slavu Bozije Crkve, spasi, spasi me!» I podvlacio: «Ovo je moja autobiografija».

Jednom sam ja isla kod njega s sluskinjom Bozijom N. Starac je procitao te stihove. Ona je upitala:»Sta Starce bili ste prognani na sever?» - Starac je odgovorio: «Pa ni ovde nije jug». Ta sluskinja je veoma zelela da ima duhovno rasudjivanje, i Starac joj je mnogo otkrivao. Jednom nam je pokazivao fotografiju na kojoj je on sa svestenicima i monahinjama u Pribaltiku. N. kaze: «Starce a Vi imate arhimandritski pojas!» - Starac nije poricao da je tajni monah.

Drugi put je pricao o Svetom Serafimu Sarovskom koga je veoma voleo (i mnogima je blagoslovio da se bas njemu mole, govoreci da uvek sve ispunjava).

O poslednjim vremenima, ljudima je odgovarao da se «treba spremati. Citati jutarnje i vecernje molitve i jos ponesto po snazi». Govorio je da «ce novca biti mnogo, novac cemo jesti. Da. Umrecemo, i neko ce morati da nas sahrani, - ali pritom je s velikim spokojem i pokornoscu Volji Bozijoj, - tako se treba moliti i Gospod ce pomilovati».

Samo jednom je Starac, posto dugo nije odlazio kod ljudi, razgovarajuci s nekim u kuci, izasao s takvim bolom na licu, kakvim ga jos nikad nisam videla. Istina, njegovo lice je bilo slicno Licu Gospoda u vreme molitve u Getsimanskom vrtu.Bilo je vidno, da je veliki teret na Starcevoj dusi, i mozda cak i borba. Obicno je Starac kad je nekad bolestan ili umoran izlazio ljudima, i po molitvi Gospod mu da snage – on se odmah preobrazi, postane veseo i bodar, a tad vec nije mogao da sakrije svoje ogorcenje. Ali zatim prihvatajuci ljude, ponovo je postao onakav kao i obicno. Upitala sam jednu od kelejnica koja je bilo tamo, o cemu su razgovarali u kuci, zasto je Starac tako ubijen? Ona je ne zeleci da odgovori samo je rekla da se razgovaralo o njegovoj smrti.

I jos jednom Starac, izlazeci pred ljude, nije mogao da zadrzi suze i cak izgovori tako strasne reci: «Dragi moji, kako ste srecni sto niste svestenici!» Ocito je njemu, kao i Svetom Serafimu Sarovskom bilo otkriveno kako ce Gospod strogo suditi svestenstvu poslednjih vremena za primer koji su davali ljudima.

Nekada su se Starcu zalili kako je postalo tesko ziveti, kako ce uskoro, kazu, biti gladi. Starac je odgovarao:»Slava Bogu. Mozda jos samo malo i idemo Bogu. Ne veoma siti…» - Ljudima iz Pribaltika i drugih mesta, gde Ruse vredjaju, je govorio da to Gospod dozvoljava radi smirenja nase gordosti i blagoslovio je da se uci jezik naroda, u cijoj se sredini zivi. On sam je dugo ziveo u Pribaltiku i dobro je znao estonski i latiski.

Jednom su Starcu pozeleli da zivi, kao i Teodosije Kavkaskom, 148 godina. Starac je saleci se jurodivo odgovorio: «Meni je 148 malo, ja bih voleo 150, cak cele dve godine vise».

Drugi put je govorio: «Zelim da jos budem s vama, da bi vasa vera bila cista, prava i slavna. Zelim da zivim 140 godina, a zatim jos 40 – 180, da bi i deca i unuci vasi dolazili kod mene».

Starac je, ne obaziruci se na veliku obrauovanost, uvek ucio jednostavnosti, ponavljajuci: «Gde je jednostavno, tamo je sto Angela, a gde je mudro, tamo nema ni jednog. Ne mudruj». I njegovo smirenje je bilo veoma neobicno.

Jos 60-ih godina Starac je jednom nocu imao viziju: hor Angela je pevao nebesku Heruvimsku pesmu, i Starac je zapisao. Drugi put su njemu Angeli pevali «Arhangelski glas». I o tom velikom cudu Starac je pricao smireno i jednostavno:»Arhangelski glas – to je moja muzika. Mamice, mamice moja: «Sta ti je ne das mi da spavam!» - a ja cu: «Ali mama ako ja legnem i zaspim motiv ce propasti!» - i ujutru sam spavao, a ona kaze: «Kako je to dobro».

Starac je govorio veoma jednostavno, kratko, na pitanja je odgovarao momentalno. Bilo je ocito da ne govori od sebe. Ali u tom prostom odgovoru je bila tolika dubina, da se o njemu moglo misliti godinama i cesto je u jednoj reci bio odgovor na nekoliko pitanja. Ali kada se govorilo o Samom Gospodu, njegov jezik je postajao neobicno prefinjen, uzvisen i blagodatan. «Gospod nas Isus Hristos se radi nas ovaplotio i iskupio nase grehe, - govorio je on jednom na oprastanju – i darovao nam veliku tajnu pokajanja, zbog cega ono okajano mozemo izgubiti i vise nikada ne naci». Starcevo savrsenstvo se cak pokazivalo i u dikciji – kada je govorio, culo se svako slovo.

Starac je citao i neobicne propovedi – u toku 30 godina po jednoj istoj nevelikoj knjizici «Propovedi Svetog Jovana Zlatoustog». Ona je naravno podsecala na Svetog Jovana Zlatoustog, njegove propovedi se nikada nisu ponavljale i Starac je cak, cesto jurodstvujuci, naocare stavljao nogama. Propoved je govorila o necem vaznom za sve, ali u isto vreme i za svakog pojedinacno.

Starac je kao prepodobni, imao pravo da govori kao od lica Gospodnjeg, i o Gospodu od svog lica. I cesto je na rastanku ljude podsecao na Gospodnja stradanja, kao na njegova: «Do vidjenja, ne zaboravite na moja stradanja. – Ili je govorio: «Da li me se secas?» - coveku koji je vremenom zaboravio Bozije zapovesti.

Jednom je na rastanku Starac odjednom rekao: «Poklonicu vam svoju fotografiju». Iznosi cokoladu, na omotu je medved na cirkuskoj lopti. «Evo, to je moja fotografija», - kaze. Potom sam dugo mislila, sta je zajednicko cirkuskom medvedu i Starcu, i kroz mnogo godina sam se setila da Starac nije govorio samo o omotu. Kako ta cokoladica predstavlja sladost i prijatnost, tako kako je sladak Gospod i tako je Starac pun duhovne radosti i sladosti Isusa Sjadcajseg i deli je se ljudima. Tako sam i to o medvedu shvatila posle mnogo vremena.

Drugi put me je zajendo s N. pozvao da dodjem u njegovu keliju. Doneli su mu da jede. On me je zamolio da naglas procitam Zitije Svete Efrosinije Polocke. Procitala sam deset stranica, gledam, Stqarac pazljivo slusa, a pred njim se supa hladi u tanjiru. Ja ga pitam: «Starce vi jedete». A on ce: «Jedem, jedem.» Tako nam je pokazao da pre svega misliti na duhovnu hranu.

Ponekad se Starac strogo izrazavao o velikim gresima. Na moje pitanje: «Da li je moguce druziti se sa neverujucim ljudima?» - Starac je odgovorio: «Druziti se, druziti se i privoditi ih veri». – «Ali oni ne zele ni da slusaju». – «Kako ne zele da slusaju. A oni imaju roditelje? I roditelji su neverujuci? Ti im reci: «Ovde zivimo samo privremeno, a tamo cemo ziveti vecno-beskonacno. Pred Boga svi moramo doci, samo je pitanje s cim. A posle smrti ustace i nasa tela i sjedinice se sa dusom». – «Starce, oni kazu da je najvaznije verovati u dusi». – «Da, najvaznije je – da ne zaborave da idu u toalet» (za takve ljude).

Onima koji puse i piju Starac je ovako govorio:»Cuo sam da je pusacima to potrebno, iz toaleta. Znate toalet? Zahvatiti malo, pomesati sa vodom i piti. Eto tima, koji puse i piju». I jos je govorio: «Pusenje skracuje zivot, a skracivanje zivota je – samoubistvo,a samoubice nece naslediti Carstvo Bozije». On je cak i onima koji nisu pili pretio, govoreci: «Ni kapi!»

Starac je bio veliki cudotvorac, iako se on veoma prikrivao, nije moglo a da nas ne porazi kako se po njegovoj molitvi na cudesan nacin uredjivao ceo zivot u nasoj porodici: rad, ucenje, stan, licni odnosi.

Moja najmladja sestra je na odeljenju za reanimaciju bez ikakve nade da ce ostati u zivotu. Zamolila sam Starca da se pomoli, a on je smireno rekao: «Moze, Bog ce sve urediti. Zapisi ml. Anu (u blokce, da bi se molio). Vrativsi se saznala sam jos istog dana da joj je odmah bilo bolje i da su je otpustili.

Otac je zamolio Starca za posao i kroz nekoliko nedjelja je dobio takvu duznost, o kojoj je moglo samo da se masta. Bilo je i mnogo drugih cudesa.

Sto se tice Starceve prozorljivosti – njemu su bile otkrivene cak i one najtananije ljudske misli, i on je video ko i kako dolazi kod njega. U to sam se uverila pri prvom samostalnom odlasku kod Starca (pre toga sam samo jednom bila s mamom kod Starca i on je mnogo vise razgovarao s njom). Pred odlazak mi je mama dala veliku glavicu kupusa i rekla:»Ponesi Starcu». Ja sam veoma roptala (pa moze da se kupi na pijaci u Pskovu, zasto da vucem tako tesko), ali je majka bila uporna. Morala sam da idem po Pskovu sa tim kupusom, a noge su mi bili do krvi oguljene od novih sandala. Zato kada sam dosla kod Starca i kada su posle razgovora s njim svi uteseni i zadovoljni poceli da mu nude dovezene proizvode, on nije nista uzimao, samo je gledajuci mene i moj kupus s veselim osmehom rekao: «Domaci kupus, uzecu ga!»

Starac je imao mnogo tajnih podviga. Jednom mi je dozvolio da dodjem u njegovu daljnju sobicu – ne secxam se zasto – i odjednom sam videla da je sav njegov krevet prekriven misjim djubretom. Ja sam uzasnuta upitala: «Starce, pa oni vam ne daju da spavate, kako ih Vi trpite?». Starac je rekao:»Nista, oni meni pevaju uspavanku: Spavaj, Starce, spavaj».

Trpeo je Starac kao i svi jurodivi, i hladnocu, cesto i mraz dugo razgovarajuci s ljudima, obukavsi samo kozuh, bez kape i rukavice.

Jednom sam se pri uobicajenoj prelesti za nove u veri, rasplakala posle ispovesti kod Starca (tada nisam znala da je plakati na molitvi u prisustvu drugih ljudi – priznak gordosti).Kada su mi to rekli, ja sam se cak zbunila i posla kod Starca da to razjasnim. Dolazim do vrata, kucam, izlazi Starac, ali takav osecaj, da je on nije ovde, vec da sozercava nesto nevidljivo. Trezveno i smireno me pita: «Sta ti je dete?»

«Starce, da li je istina da plakanje u Crkvi predstavlja prelest?» - «Prelest, prelest». Zatim kao da se okrenuo, nagnuo se prema meni i poverljivo upitao: «A vi placete?» - «Da». – «Znaci onda cemo zajedno plakati». Tada sam shvatila da je Starac sluzeci unutar sebe plakao za ceo svet, iako se spolja to nije moglo primetiti, samo mu je glas ponekad drhtao, posebno na reci: «Hriscanski kraj zivota neseg, bezbolan, nepostidan, miran i dobar odgovor na Strasnom Sudu Hristovom molim».

Drugi put su ispred mene za ispovest stajala sva mlada coveka. Jedan od njih je u rukama imao dug spisak stvari koje je trebalo da ispovedi, a drugi je prosto stajao – pognuvsi glavu. Prvi se dugo ispovedao, a drugi je kleknuo, - i culo se kako je od sveg srca glasno molio: «Starce, sta da radim?»

Zatim su svi posle kanona izasli sa Starcem na ulicu. Duvao je jak vetar s jezera, na krovu Crkve su delovi gvozdja lupali, samo sto ne otpadnu. Oltarnica majka Anastasija je zamolila za molitvu, da vetar ne odnese krov. A Starac ide i pita: «Gde je Evgenije? Gde je Evgenije? – Prilazi tome koji je napisao veliki spisak za ispovest. – Jesi li ti Evgenije?» - «Ne, Starce, ja sam Aleksandar» - «A gde je Evgenije?» - «Ja sam Starce», - odazvao se drugi.

«Pomoli se da vetar ne odnese krov», - tako ga je Starac utesio i pokazao kako je Bogu prineseno iskreno pokajanje.

Jednom sam bila na ostrvu nekoliko dana i nisam se uopste cesljala. Dosla sam kod Starca, a on me pita: «Gde je moj cesalj? Sad cu da potrazim ladicama. Cini mi se da se danas nisam cesljao». Nasao je i ocesljao se preda mnom. «Dodaj mi ogledalce». – Dala sam mu ogledalce. Starac se pogledao u njega i zadovoljno rekao: «Eto sad je dobro».

Da bi se shvatio Starcev jezik, trebalo je svakoj reci dodati rec «duhovno». Na primer, Starac je svim ljudima blagoslovio da idu iz Moskve i SantPeterburga, govoreci: «Tamo je losa klima» (duhovno teza atmosfera).

Starac je cak mogao da udari po raznim stvarima i sa razlicitim smislom.

Jednom sam na putu ka ostrvu kupila Starcu nekoliko knjiga i dosavsi dala mu ih. Starcu se posebno svidela jedna knjiga, i on je sa umiljenjem procitao njen naslov: «O prolaznosti ovdasnjeg zivota, o smrti i vecnom zivotu».

Jednom me je Starac jako udario po obrazu i rekao: «Vidis nisi upala». Ubrzo je Gospod dopustio veliko iskusenje, koje sam izdrzala zahvaljujuci Starcevim molitvama.

Drugi put me je opet obuzelo neko uninije, lenjost, skucenost u mislima. Dosla sam kod Starca i nisam uspela ni da kazem:»Starce, oslabila sam duhovno», - dobila sam udarac u celo s recima:»Ne smes da slabis!»

Sve neprijateljske misli su nestale kao rukom odnesene, i bila sam veoma srecna zbog te brizne ocinske strogosti.

O pocetku drugog cecenskog rata saznali smo na ostrvu za nekoliko meseci. Jedan od ljudi koji su dosli na ostrvo nije se libio da prizna pred Starcem da je ubio coveka. Starac je nezno upitao: «To je naravno bilo slucajno?» - ali je on bez opravdanja ispovedao svoj greh:»Ne, Starce, namerno zbog zene. Starci u Peceri su mi rekli, da cenajesen biti rat i da ce me pozvati i tamo ubiti, i da cu time iskupiti svoj greh».

Starac nije odricao da ce biti rat, i bilo je ocito da se unutar sebe pomolio i rekao:»Ne, nece te ubiti» - rekavsi mu nastavak.

Jos jednom sam se uverila u Starcevu velicinu: ako su drugi Starci civeku otkrivali samo Volju Boziju o njemu, onda ju je on svojom molitvom menjao, a mozda cak uzimao taj greh na sebe.

S.B. Elizaveta

+ + +

Prvi put na Zaliti. Mamina bolest.

Prvi put sam s muzem dosla kod Starca Nikolaja u leto 1995. godine, da uzmemo Blagoslov za vencanje.

Moja majka je ostala u bolnici. Imala je trombozu – krv se zaustavljala. Celo telo joj je bilo u velikim modricama – krvni sudovi su pucali. Iz usta joj je isla krv.

Lekari koji su je lecili su na nju stavili Krst, a neki su dosli na konsultaciju cak iz Moskve. Rodjaci i prijatelji su se pripremili da su joj dani odbrojani. Mozda je tako i bilo…

Nikada necu zaboraviti kako sam ja gresna prvi put prisla ocu Nikolaju za Blagoslov. Pogledavsi u njega, bila sam porazena time da je njegovo lice sijalo, iznutra je svetlelo neunom svetloscu. Belom, beljom od snega. Zaboravila sam sve sta sam htela da kazem – zelela sam samo da stojim tako i posmatram tog nezemaljskog, divnog starca, osecajuci tisinu i radost koji su ispunjavali dusu. Kada sam dosla k sebi, zamolila sam oca Nikolaja da se pomoli za moju tesko bolesnu majku. On je obecao. A nas je blagoslovio da se vencamo, rekavsi: «Dobro je sto ste dosli».

Vrativsi se kuci, s radoscu sam saznala o tome, da je od dana posete Starcu, mami bilo bolje…Uskoro je potpuno stajala na nogama. Lekari su mahali rukama govoreci da ne shvataju kako je majka ustala i da se desilo cudo.

To i jeste bilo pravo cudo po molitvama naseg dragog Starca Nikolaja.

+ + +

Deca

Svaki put kad sam ocekivala dete, odlazila sam po Blagoslov kod Starca. Svi porodjaji su zbog mojih grehiva bili naporni i dugi. Ali se sve uvek srecno zavrsavalo zahvaljujuci Starcevim molitvama. On je govorio:»Sve ce biti dobro», - i drukcije nije moglo ni biti.

+ + +

Starcev Blagoslov

Jednom najesen sam ocu Nikolaja na Zalit povela svoju drugaricu, koja je bila tesko bolesna. Otisle smo zajedno, a ja sam bila u trecem mesecu trudnoce, ocekujuci trece dete. Dosli smo do jezera, ali nije bilo motornog camca. Na obali je stajala grupa poklonika. Svi su poceli da se mole, da bi im Gospod pomogao da dodju do ostrva.

Jedan sluga Boziji, dobar covek, je hteo da nas poveze na dugom drvenom camcu s motorom. Camac je bio pun naroda. Moje mesto je bilo na kraju, pored bocne strane camca. Ali uz Boziju pomoc krenuli smo. Na sredini jezera je poceo da duva vetar, podigli su se talasi. Narod je poceo da priziva Svetog Nikolaja, koji pomaze na vodi, da ne dozvoli da potonemo i da zivi stignemo do Zalita. Talasi su vec bili toliko visoki, da me je svaki put naredni talas polivao po vratu. Voda je bila hladna (bila je jesen), a ja tada to cak nisam ni primecivala. Bilo je toplo i radosno, i izgledalo je da cu vrlo skoro ugledati Starca.

Vec na obali sam pomislila da se ne prehladim. Nisam se bojala za sebe, vec za bebu, koju sam nosila – bilo mi je zao.

Zato sam zamolila: «Oce Nikolaje, Starce, blagoslovite da se ne razbolim, jako sam promukla». Starac je odgovorio:»Neces se razboleti, sve ce biti u redu, samo otidji kod nekoga da se ugrejes». Kada su svi porazgovarali sa njim, sa pristanista su dotrcali ljudi vicuci:»Brzo!Brzo! Svi na camac, on odlazi uskoro, a posle vise necete imati cime da se prevezete!» - Narod se uputio ka obali i mene je moja drugarica povukla.

«Ne!- kazem, - Starac je rekao, da «da ce sve biti dobro ako odem da se ogrejem. Hajde da nekoga zamolimo da nas primi, inace «dobro nece biti». Tako smo i uradile. Gospod nam je uredio povratak nazad dobro, srecno i bez sujete. Dovezli su nas na camcu, a zatim su nas drugi ljudi prevezli do Pskova automobilom, i nisu uzeli novac.

Moja haljina i sva odeca se osusila na putu prema Moskvi, ali sam zahvaljujuci Starcevim molitvama ostala zdrava.

+ + +

Ne pusi i ne pij

Moj muz je bio strastven pusac jos od same mladosti. Kada je poverovao u Boga, krstio se, hteo je sve da odbaci ali se to nije desavalo.

Pusio je cesto i veoma mnogo. Kada smo dosli na ostrvo ja sam porazgovaravsi malo sa Starcem otisla u stranu. Izdaleka sam posmatrala kako se moj suprug savetovao sa Starcem.

A Starac ga je laskavo stipao za kraj nosa. Ja sam se cudila:»Zasto te je otac Nikolaj stipao za nos? – pitam ga, a on se ne seca. «Nije toga bilo – kaze. «A sta ti je Starac rekao na kraju?» - «Ne pusi i ne pij i sve ce biti dobro.»

Na povratku, muz mi je saptao: «Slusaj, ja odavno vec nisam pusio, i vec sam i zaboravio na cigarete». Kroz neko vreme kaze:»Bojim se da se radujem, idem da proverim, probacu da pusim, da vidim da li to zelim?» Vraca se. «Kako je gadno, ne uzima mi se u usta», - bacivsi paklu s cigaretama. «Tebi je Starac sigurno skinuo s nosa tog zlog duha koji te je iskusavao da pusis», - pretpostavila sam.

Jevandjeljska zapovest

Dosla sam sa mamom na ostrvo, a muz je ostao kuci s decom. (Tada sam imala period, i nisam dozvoljavala da me muz dodirne, bila sam nezadovljna s njim).

Idem prema Starcevoj kucici sva vazna, razumna. Razmisljam sta sve treba da ga pitam, da nesto ne zaboravim, - a sve je bilo nesto sujetno. Samo sto sam otvorila usta da postavim pitanje ocu Nikolaju, a on ce meni: «Jel' muza kinjite?» Bila me je sramota, cak sam se uplasila:»Kinjim Starce». – «A po Jevandjelju kako zena treba da se odnosi prema muzu?» - «Da ga voli i uvazava» - rekla sam.

«Zena da se boji svoga muza!» - Da, Starac me je postideo, svu nadmenost je pobio. U centar.

Kuca

Ziveli smo na devetom spratu betonske zgrade – sestoro ljudi u dve sobe. Bilo je tesno. Veoma tesno. Otisli smo da pitamo oca Nikolaja da li mozemo da zamenimo stan za posebnu kucu? On je odgovorio: «Rano vam je jos, morate malo da se stesnite». – «A zatim hoce li nam Gospod dati kucu?» - «Dace i te kakvu!Ja cu vam doci u goste!» - odgovorio je Starac.

Pre nekog vremena Gospod nam je dao kucu – veliku, dobru. «Jos kakvu!» - po recima Starca.

Jednom, duboko u noc, zbog nasih grehova, desio se pozar. Izgorele su ulazne prostorije. Duvao je jak vetar, i vatra se prenosila velikom brzinom. Ugledavsi odblesak u dvoristu, u uzasu sam pocela da izbacujem sanjivu decu kroz prozor u vrtic pred kucom, bose na prvi sneg. Smatram da je bilo cudo kako su vatrogasci dosli kroz nekoliko minuta i gasili su pozar sve do ujutru.

Kada smo se vratili, ugledali smo – da je u dvoristu izgorelo skoro sve, cak i ulazna vrata, na koja je muz uoci pozara prikucao pravoslavni Krst. Na tom mestu se vatra i zaustavila. Ceo stari deo kuce nije uospte goreo. Vatra je na cudan nacin zaobisla i gasnu kotlarnicu, od koje idu baterije za grejanje po svim prostorijama. A kontlarnica je bila moze se reci u centru pozara.

Nisam sumnjala da je kuca ostala citava zahvaljujuci zastupnistvu Starca Nikolaja, jer je njegov Blagoslov ogradio kucu od vatre.

+ + +

Odavno sam mastala da ima Starcevu fotografiju, i evo kako mi je jedan covek ne narocito blizak odjednom poklonio nekoliko velikih snimaka oca Nikolaja. Kada sam uzela u ruke fotografiju, od nje je poslo blagouhanje, koje je licilo na miris Svetog mira, a snimak kao da je bio ziv – Starac je kao sa prozora gledao odatle i osmehivao se. I odjednom sam jasno osetila da nas Starac zove sebi.

Posli smo na put na cudan nacin – moja mama je odmah pozelela da ja s muzem i jednim nasim detetom odem na ostrvo. I otplatila sam put, iako smo tad bili bez novca. Posle smo shvatili da nas je Starac pozvao da se oprostimo, jer je to bilo nase poslednje putovanje do njega… Sad smo ostali bez naseg dragog zastupnika. Otisao je Gospodu. Draginas, voljeni Starac, molitvenik nas, mucenice Sveti, moli Boga za nas gresne!

S.B. Ana

+ + +

Vracajuci se od Starca kuci sa sinom (u septembru) dosli smo na zeleznicku stanicu u Moskvi, a karata nije bilo, samo SV. Otisli smo na drugu – ni tamo nije bilo. Seli smo u stranu i mislili kako da se vratimo. Kazem:»Pasa, hade da zamolimo Starca, da mu se pomolimo». Pomolili smo se i dolazimo do kase i pitamo da li ima karata. A kasir odgovara:»Ima cak i jedna za donji lezaj».

+ + +

1996. godine smo automobilom putovali na ostrvo kod Starca. Jos u putu smo osecali pomoc Svise. Tako na primer skrenemo s glavnog puta s ciljem da se odmorimo, kad na karti vidimo da nam taj put skracuje rastojanje za mnogo kilometara. Ali na povratku smo bili porazeni. Krenuli smo za Moskvu po Lenjngradskom putu (prvi put u gradu) i resili da dodjemo do kruznog puta, a njom do Rjazanskog puta pa da se snadjemo dalje.

Vozimo se, ima puno automobila, ali nema kruznog puta. Na semaforu smo pitali, gde je kruzni put, i kazu nam da smo ga prosli. Vratili smo se- zbunili smo se i resili da idemo pravo gde izadjemo. Vozimo se i molimo se Starcu moleci za njegovu pomoc. Nista nismo komplikovali, vec smo sve pravo po sirokim i uskim ulicama izasli pravo na Rjazanski put. Celu Moskvu smo presli s jednog na drugi kraj i nijednom se nismo zbunili.



+ + +

U februaru 1998. godine je umro moj deda u Sant-Peterburgu. Rekli su mi da su ga sahranili na starom groblju – Smolenskom. Zeleo sam da odem na njegov grob. Buduci na ostrvu, na Starcevoj sahrani, razdvojili smo se i meni su dali kartu preko Sant-Peterburga (nije bilo za Moskvu). Imao sam vremena do voza. Predlozeno je da odemo na grob Svete Ksenije, na Smolenskom groblju. S radoscu sam se slozio i molio se Starcu, da odem i na dedin grob. Na grobu sam otisao u ured, prva vrata posle hodnika, u kabinet, sede dvojica muskaraca za stolom, a jedan po strani na stolici. Pitam da li imaju knjige u koje zapisuju sahranjene, a oni kazu:»Nema», - a muskarac koji je sedeo sa strane, pita koga trazim. Rekao sam mu prezime, ime, godinu i mesec smrti. On mi daje sektor i objasnjava kako da prodjem.Eto kako sam zahvaljujuci Starcevim molitvama bio na dedinom grobu iako sam tamo bio prvi put.

S.B. Aleksandar

+ + +

Mnogo puta sam bio na tom ostrvu, ali odlazeci, zeleo sam da opet i opet budem tamo gde je Bozija ljubav i gde je Starac.

Nezaboravni susreti, koji su promenili moj nepravilni nacin zivota i moje misljenje, susreti s Bozijom Ljubavlju, susreti sa Starcem (kako su oni dragi mom srcu), kako samo zahvalan Bogu, sto me je udostojio da dodjem kod Starca.

Prvi put kada sam dosao kod Starca na ostrvo, prilazeci kuci, uvideli smo ga- on nas je cekao na kapiji svoje kuce. Tada jos nisam znao da Starac vidi svakog coveka svojim duhovnim ocima skroz, kao rengen, vidi svaku pomisao i nastrojenje duse, pa me je on odmah s ljubavlju razoblicio:»A zasto si ti dosao».

Tada sam zaista dosao sami radi toga da provetrim svoj mozak od burnog svetskog zivota, da pomgnem drugu da nosi torbu, jer nije smeo da je nosi, na ciji predlog sam i posao na ostrvo.

Odgovorio sam Starcu:»Da pomognem drugu». Starac se rastuzio sto moje nastrojenje nije bilo Bozije, vec plotsko, i zato je zeleo da se vratimo – mi smo poceli da nagovaramo Starca da nas blagoslovi da prenocimo i on je to i ucinio. Sledeceg dana Starac je izasao i ja sam mu prisao zamolivsi Blagoslov za put i da ne pusim. On se osmehnuo razoblicio me i rekao:»U pocetku ne pusi, ne pusi, a zatim zapali» - i jurodstvujuci, pokaze kako puse pusaci, ali me je blagoslovio i od tada ne pusim. Samo po njegovim molitvama jer pusaci znaju sta znaci ostaviti pusenje.

To razoblicenje je bila istinito to jest 8 godina nisam pusio, a zatim sam ponovo poceo da pusim da mi cak dve paklice dnevno nije bilo dovoljno. Secam se jednog odlaska kod Starca, kada sam putujuci vozom napisao mnogo pitanja, na dva lista a nisam imao cime da ih spojim. I ceo put sam se brinuo sta ce biti ako Starceva kelejnica izgubi listove, a Starac onda ne moze da odgovori na moja vazna zivotna pitanja. (Tada Starca jos nisu pustali, a ako su i pustali, onda samo na kratko i zatim vodili nazad, bio sam svedok tome).

Kada sam prilazio Starcevoj kapiji, spustio sam pogled i ugledao spajalicu, kojom sam spojio listove. Ko ju je tu staviuo? Pa naravno – Starac.

Dobio sam odgovore na sva svoja pitanja ali na jedno sam morao licno da ga pitam za savet. Sedeli smo na klupi, pored kapije i cekali da Starac izadje, ali on nije izlazio. Izlazila je samo kelejnica, i grdila svim mogucim, a ja sam je uveravao da mi je Starac potreban. Kelejnica je ljutito vikala da on nece izaci i rekla mi da ne cekam, ali ja nisam odlazio. Odjednom izlazi Starac i mojoj radosti nije bilo kraja, da sam cak zaboravio sta sam hteo da pitam, posle pomazanja u keliji pitao sam sta sam hteo i kao na krilima napustio ostrvo.

Moguce je do beskonacnosti opisivati sve susrete sa Starcem, ali zaustavljam se na pretposlednjem. Poslednji dan Starca Angela na toj zemlji, kada sam bio u njegovoj keliji i video ruzno ponasanje takozvane njegove kelejnice – Tatjane, koja nije dozvoljavala da se prozbori ni rec, kako meni tako i Starcu, prekidajuci me u svakoj reci i ne dozvoljavajuci da s njim razgovaram. Starac je rekao, prekidajuci Tatjanu:»On zeli da kaze», - tada ja nisam mogao da kazem sve sto sam mislio i za to krivim opet sebe. Hteo sam da pitam Starcako je ona – ta kelejnica, ko je postavio obezbedjenje i je li ona potrebna Starcu, zasto njega ne pustaju k ljudima i ljude ne pustaju k njemu, iako on samo samo to zeli.

Poslednje vidjenje sa Starcem je bilo na dan njegovog sprovoda ka Gospodu. Kako nam je bilo tuzno saznanje da nas je Starac ostavio. Tuga je obuzela nas um. Sahrana je proticala veoma brzo. Narod je pristizao i pristizao. Mnogi su zeleli da isprate Starca poslednji put, ali su odluku donosili oni koji ga nisu voleli.

Bilo je vedro, suncano vreme. Na groblje nisu pustali nikoga sem svestenika, i zato smo morali da prelazimo preko rampe, da bismo bili blize – na metar od Starca. Stojeci tamo i slusajuci zaupokojenu sluzbu, cujem glas:»Upokoj Gospode svestenomucenika Nikolaja», - glas koji nije bio ovozemaljski, glas koji je pronikao u moje srce i suze su kapljale iz ociju.

Odmah posle nekog vremena sam shvatio sve sta se desilo na ostrvu, rastuzio se i krivio sebe, iako to nije moglo biti, kad bi svako od nas mislio o Starcevom podvigu, kad bi mislio o tome ko ga je okruzivao. – Zbog cega je postojalo obezbedjenje, zasto je njegova kelejnica izvrtala njegove reci, kada su se donosili odgovori vernicima? Zasto se pomazivanje vrsilo pored kapije, ne imajuci na to nikakva prava? Zasto su razdeljene ikone nepoznatog porekla? Zasto su Starca hranili tako brzo? Zasto njegov grob nije iskopan po pravoslavnoj tradiciji? Sve su to radili oni koji su ga znali, ali Bog ne dozvoljava vrsenje bezzakonja.

Starac je ziv, i On cuje svakog ko mu se obraca s verom.
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 4th December 2009, 12:22

Svedocanstvo Hadzi Njegosa Vukovica o cudu koje se desilo u manastiru Krupi na bdeniju uoci praznika Uspenija Presvete Bogorodice 2002. godine



Proslavljanje praznika Uspenija Presvete Bogorodice u manastiru Krupi pocelo je svecanim bdenijem koje je sluzio prepodobni jeromonah Gavrilo. Za pevnicom su pojali brat Vladislav i brat Stanko koji su svojim umilnim pojanjem uneli u bogosluzenje duh Svete Gore i vizantijskog pojanja. U momentu kada se poje molitva «Gospodi vozvah k Tebje» kada sam dodavao kadionicu jeromonahu Gavrilu, on me je upitao: «brate Njegose vidis li i ti kako sija lice Gospoda nasega Isusa Hrista?» Pogledao sam u ikonu Spasiteljevu i zaista iz lika Hristovog isijavala je svetlost i sirila se po citavom hramu. Ja licno sam osecao neku posebnu radost i nezemaljsku srecu i cinilo mi se kao da ne stojim na podu hrama nego kao da lebdim. To isto osecanje su osetili i pojci i prisutni vernici koji su po zavrsetku bogosluzenja ushiceno iznosili svoje utiske.

Zatrazio sam blagoslov od o. Gavrila da fotografisem ikonu i sveti Presto. Kada sam dao da se film razvije vidio sam da je Gospod dopustio da to cudo projavljenja milosti Njegove bude zabelezeno i dostupno za ukrepljenje u veri dusa i mnogih drugih.
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 4th December 2009, 12:38

https://www.youtube.com/watch?v=BTpJYFIt7bM
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 4th December 2009, 14:50

Чудеса Претечине руке





А од ње, као и раније, биваху чудеса. Да испричамо једно од њих:

У околини Антиохије беше једна велика и страшна змија, коју тамошњи незнабожни Јелини обожаваху као једно од својих поганих божанстава. И сваке године јој приношаху по једну жртву. А та жртва биваше овако: чедна девојка, нарочито за то чувана, давана је змији да је поједе, док је сав народ посматрао са гледалишта, које је било направљено недалеко од змијине пећине. И деси се једне године да коцка падне на једног грађанина који беше хришћанин, да своју кћер да на жртву змији. А он са многим сузама мољаше се Христу Богу и његовом светом Крститељу, да кћер његову избаве од тако горке смрти. И што се време тог богомрског празника змијиног све више приближавало отац је све већим плачем и ридањем вапијао к Богу, и призивао у помоћ светог Јована Крститеља. Дође и у храм, гдје се рука Крститељева чуваше, и замоли свесрдно црквењака, да му отвори, и допусти да се поклони чесној и светој руци. Ово пак чињаше са тајном, смишљеном намером, због чега и многе златнике беше понео са собом. И кад он у светом храму чињаше метанија пред кивотом у коме се чувала света рука, њему тобож случајно поиспадаше златници из недара. А црквењак, како беше златољубив, поче их марљиво скупљати. За то време овај хришћанин, целивајући свету руку Крститељеву, тајно одгризе зубима делић малога прста, сакри га, и пошто се довољно помоли, отиде добивши оно што је желео.




А када стиже онај црни дан, у који је требало невину девојку принети на жртву, слеже се народ у гледалиште. У одређени час стиже и отац, водећи кћер за жртву змији, а срце му беше пуно молитве к Богу и наде у Бога. И гле, изиђе из своје пећине она страшна змија шиштећи и са разјапљеним чељустима. И упути се својој жртви, припремљеној девојци, да је прогута, а отац не одступаше од ћерке своје, и непрестано призиваше у помоћ Свевидца и Спаситеља Христа Бога и његовог Крститеља. Када се змија приближи и разјапи уста што је више могла, девојчин отац убаци змији у уста делић светог прста Крститељевог, и змија одмах паде мртва. И спасе се девојка од љуте смрти. А отац са сузама радосницама громко захваљиваше Богу Спаситељу и његовом светом Крститељу. И исприча свему народу дивно и преславно дело Божје. Народ пак који беше на гледалишту, видећи змију мртву и девојку живу где са оцем хвали Бога, најпре се веома зачуди и пренерази пред тако славним чудом, па затим удари у радост и једнодушно прослави јединог истинитог Бога који на висинама живи и на смирене погледа. И то би празник и велико весеље за све Аптиохијце, јер врло велики број незнабожаца придружи се хришћанима, поверовавши у Христа Бога. А на оном месту, где се догоди ово славно чудо, подигоше дивну и огромну цркву у име светог Јована Крститеља.

А прича се и ово, да на Крстовдан архијереј подизаше и ту чесну руку Крститељеву, и она се некад пружала, а некад савијала. И тиме показивала да ли ће бити година родна или неродна. Јер када се пружала, све је изобилно рађало: и њиве, и виногради, и градине, и воћњаци. А када се савијала, бивала је неродица, и глад је наступала.
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 4th December 2009, 14:51

Cuda se dogadjaju u manastiru Svetog Jovana Krstitelja
kod Nisa, iguman hrama najavljuje:


OSUSIO SE MAMVREJSKI HRAST,
STIZE APOKALIPSA

Kada je prije tri godine proplakala ikona svetog Jovana Sekoglava u drevnom manastiru Svetog Jovana Krstitelja u selu Gornji Matejevac, kod Nisa, prosveceni ljudi protumacili su to cudo kao veoma lose predskazanje. Kako za NT kaze otac Ilija, iguman pomenutog manastira, to je bio prvi znak kakva sudbina ceka srpski narod i pravoslavce. Drugi znak javio se, kako dalje navodi, nekoliko mjeseci kasnije, kada je proplakala ikona Isusa Hrista na kamenom stubu iznad ulaza u Vitlejemsku pecinu.

- Sljedeci znak stigao je 1. marta prosle godine. Kandilo ispod Jerusalimskog krsta u nasem manastiru pocelo da se krece lijevo-desno, bez ikakvog razloga. Sjutradan ujutro, za vrijeme sluzbe, na zaprepascenje i moje i 22 iskusenika, ono je pocelo da se krece gore-dolje, zajedno sa nosacem i lancicima. Prema tumacenju koje je stiglo sa Svete gore, prvi znak predskazuje prirodne katastrofe, a drugi krvoprolice i stradanje. I, dogodilo se Kosovo i sve ono sto se u Srbiji dogodilo i dogadja - prica monah Ilija, iguman manastira Svetog Jovana Krstitelja, u kome se i inace cesto desavaju cudne stvari. Od isceljenja bolesnih, do vracanja vida ili govora.

- U cudotvornost tog svetog mjesta uvjerio sam se i sam od kada sam za igumana dosao iz Jerusalima, prije devet godina - nastavlja otac Ilija, zivahan 70-godisnjak koga vjernici, a i svestenstvo, zbog njegove vitalnosti zovu - Leteci iguman. U manastiru se citaju duge molitve i izdrzava najtezi post, a vjernici se pomazuju svetim uljem koga ovaj energican covek donosi iz manastira Sveti Nektarije Eginski u Grckoj. Njime je, kaze, pomazao i gotovo slijepu djevojcicu kojoj je sjutradan dioptrija svedena na svega plus dva. Ili mladica koji je mucao, a potom nije imao problema sa govorom.

- Cuda se dogadjaju u ovom manastiru, ali o njima rijetko ko pise.
Ipak, po narodu se prica, i uvek dolaze ljudi po pomoc. Mozete pitati niske ljekare za slucajeve isceljenja pocetnog stadijuma raka dojke ili multipleks skleroze. Sve se desava po milosti bozjoj, gde smo ja i iskusenici, kojih je sve vise od pocetka rata na Kosovu, samo izvrsioci - nastavlja sijedi monah, vec u zurbi jer ga u Beogradu, gde je dosao na dva dana, cekaju bolesni vjernici da im ocita molitvu za zdravlje i da pronadje nacin kako da sa nekoliko iskusenika za Bozic ode do Jerusalima.

Na pitanje zasto tako zuri, jer je bolje da se u Svetu zemlju ode pred Vaskrs, kada se, vec stoljecima, svake godine na Veliku subotu pali iskra bozja na Hristovom grobu, otac Ilija odmahuje glavom i tiho kaze:

- Bojim se da se iduce godine, po prvi put, nece zapaliti sveti oganj. U Grckoj to mnogi ocekuju, vjernici i svestenstvo, jer na to ukazuju sigurni znaci. Kao prvo, osusio se Mamvrejski hrast star 4.000 godina. Predskazanje kaze da ce se, kada se to drvo osusi, i na Svetu goru dodju Latini, desiti Apokalipsa. A vec se, pouzdano znam, pregovara da i rimokatolici kao turisti dolaze na Svetu goru, gdje su ulozili mnoge investicije. Ocekujemo da ce 2000. godine biti Apokalipsa, jer i Bog ima svoj svetski plan kome niko, ma koliko mocan bio, ne moze da se suprotstavi.


Djevojcica prohodala

U niskom kraju i danas se prica o cudu koje se dogodilo jednoj djevojcici koja nije mogla da hoda. U snu je vidjela neki sveti hram i cula da tamo treba da potrazi pomoc. Ispricala je o tome svojim roditeljima i oni su je vodili po mnogim crkvama. Tek kada je jednom dosla do pomenutog manastira, poznala je da je to zdanje videla u snu. Svestenici su joj citali molitve, a roditelji oprali noge u potoku koji je tekao tik uz manastir. I djevojcica je prohodala.
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 4th December 2009, 14:54

Чудо св. Јована Шангајског





"Диван је Бог у светима Својим"




Пре него што почнем описивати ово ванредно чудо Светитеља, за које чух од брата у Христу који лично познаје очевидца и онога пред чијим се очима чудо и десило, и који је то сам овом испричао на духовну радост и наук, хтела бих још на почетку навести неколико речи из самог свечевог житија, ради бољег упознавања са њим.
Између осталог, за њега се говорило да је дечији анђео чувар.

«И ђаци Богословије почели су да примећују да отац Јован мало једе, и то само једном дневно, да је увек насмејан, да се никад не љути, и да никада не спава. Од дана када је примио монашки постриг па до смрти Свети Јован никада није спавао у кревету. Често су га ђаци, долазивши у његову келију, налазили како на коленима спава испред иконе Пресвете Богородице, уморан од метанија (земних поклона). Често је звао ђаке код себе и тада би им давао пакете које је као помоћ добијао, али их никада није отварао, већ је све давао деци и радовао би се њиховом одушевљењу.
Ноћу би обилазио спаваоне и покривао децу, намештао им јастуке и покриваче и осењивао знаком крста. Другим речима, отац Јован је деци био отац и мајка, и анђео чувар.
У Битољу су га сви волели, јер се одмах прочуо као добротвор. Посебно је поштовао светог Наума Охридског, јер је имао моћ исцељења душевно оболелих. Са иконом светог Наума обилазио је болнице и молио се за здравље болесника и још од тада потичу сведочанства о његовим чудотворним исцелитељским моћима. «

А сад да се вратим причи с почетка.
Брат Петар и његова супруга, који живе и раде у иностранству, очекивали су принову, свог првенца. Весеље огромно, као што то бива. А кад плод оживе у утроби, те ноћи Петар усни чудан сан: у сну му се јави неки светитељ, сав у светлости, који рече да се зове Свети Јован Шангајски, и каза му да, кад се дете роди, оде у Руску цркву и потражи оца Алексеја, да га доведе и да крсте дете; чак рече и које име да му дају. Петар се прену из сна, зачуђен, али брзо заборави на све.
А онда жена доби превремене болове - сад, да ли се то зове спонтани побачај, нисам сигурна, опростите на незнању, углавном се прерано породи - и како је дете било недоношче, морали су га ставити у инкубатор. И Петар се напрасно присети свог сна и одмах пожури у Руски храм да провери његову истинитост.
Кад је ушао у храм, затекао је неку жену како уређује цркву и аранжира цвеће. Он је упита да ли ту служи отац Алексеј, на шта му жена одговори: "Да, сачекајте, сад ћу га позвати...". Тешко је рећи шта је човек у том тренутку помислио, јер ни он сам не може, ни дан-данас, да опише кроз шта је тада пролазио.
Кад је отац Алексеј изашао, Петар му све исприча: и о сну и о прерано рођеном детету, а отац Алексеј, кад чу за Светог Јована Шангајског, одмах понесе све неопходно за крштење, јер Свети Јован беше, за земнога живота, његов духовни отац!
Будући да је дете било у инкубатору, болничко особље се бунило против било чијег уласка, али је доктор, ипак, дао сагласност да се обави Света Тајна Крштења.
У току ноћи, јављено им је из болнице да је дете преминуло...
На такву вест човек никада не може да буде спреман, али родитељи, шта ће-куд ће, схвате да је најбоље да дете, кад је већ дао Бог крштено, сахране, како то и доликује хришћанима. И Петар оде у болницу да затражи дететово тело, али му особље каже да, услед довољне неразвијености и чега све не, они не практикују да пуштају ту децу да се сахрањују, већ их све стављају у један спремник, малтене контејнер. Оца је ова вест страшно погодила и не налазећи начина да свога вољеног али прерано изгубљеног сина добије, он упита доктора да ли би могао да барем тамо где већ лежи, изврши опело. И доктор пристане.
Поново је позван отац Алексеј и тек што је почео да поје, кад наједном - соба се сва испуни миомирисом и светлошћу и пред њима се појави Свети Јован Шангајски. Они га упиташе који је разлог свему овоме, а Светац им одговори да је то због све ове некрштене дечице која ту леже и о којима једино Господ премишља, и да је било потребно да се ово место освети. У том свод над њима нестаде, раствори се, и видеше небо изнад себе, сво у светлости, а из светлости се указа једна рука, која позва душе дечије да пођу за њом.

Свети оче Јоване, моли Бога за сву нашу дечицу, па најпосле и за нас који слабо или никако не бринемо ни о себи а камоли о њиховом спасењу, а све нека буде Божија воља, не моја. Амин. Боже дај.

Остало ми је само да напоменем, како прича овај брат у Христу, да је брат Петар, по превеликој милости Божијој, након свог рано преминулог првенца, био дариван са четворицом синова. Бог да их све поживи и сједини у Царству Небеском. Амин. Боже дај.




"Слава на висини Богу и на земљи мир, међу људима добра воља."
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 4th December 2009, 14:56

Desnica Jovana Krstitelja tvorila čudesa

Ikona sa moštima Svetog Jovana


Piše Slavoljub Marković

Čuda se dešavaju i u naše doba. Tako je Moskovljanin Vladimir Ivanovič Mastjukov, koji se punih pet godina kretao pomoću štaka, čudom zadobijenim isceljenjem u Hramu Hrista Spasitelja u Moskvi, prohodao posle poklonjenja desnici - časnoj ruci Svetog Jovana Krstitelja i Preteče, kojom je ovaj krstio Isusa i koja se čuva kao najveća relikvija u Cetinjskom manastiru, uz mošti svetog Petra Cetinjskog i deo Časnog krsta.
„Da bi čudo bilo veće, vest o tome je preko skoro čitave naslovne strane doneo list “Komsomoljskaja pravda”, preneo je jeromonah Petar (Dragojlović) koji se nalazio u pratnji ove velike svetinje na njenom putu po pravoslavnoj Rusiji. Prema njegovim rečima, ovaj dnevni list je, pod naslovom „Desnica Jovana Krstitelja tvorila čudesa“, doneo priču o Vladimiru Ivanoviču Mastjukovu, penzioneru koji je više od pet godina hodao pomoću štaka. Njega su u Hram Hrista Spasitelja 8. juna te 2006. godine, doveli rođaci i posle pročitane molitve nad Desnicom Svetog Jovana, kad su krenuli da mu pomognu da izađe iz Hrama, Mastjukov je uzviknuo: „Pustite me, ja ću sam ići!“ On svedoči da su mu se u tom trenutku u nogama pojavile lakoća i snaga i da je istog trenutka mogao normalno da hoda. Celu priču preneo je detaljno i engleski „Dejli telegraf“.

MALA DAŠA PONOVO ČUJE
Stigla su i druga svedočenja o čudima. Pošto je, u Kijevo-Pečerskoj Lavri, majka sa četvoromesečnom devojčicom Dašom pristupila Desnici svetog Jovana, devojčici, koja je od rođenja bila gluva, počelo je da funkcioniše čulo sluha, prenele su ukrajinske novine. Čudo se desilo kada je izlazeći iz hrama Kijevo-Pečerske lavre, gde se toga dana nalazila ova velika hrišćanska svetinja na svom proputovanju, jedna vernica ispustila novčić, a Daša se okrenula i zaplakala. „Daška ništa nije mogla da čuje, nije reagovala na zvuke. Ona je od rođenja bila gluva. Lekari su rekli - zauvek. A vidi sad! Ali, ja sam znala, ja sam se molila! Samo Hristos zna kako sam se molila! A muž nije verovao, nije dao da se ide u Lavru“, ispričala je Dašina majka.
Ovo su tek dva od mnogobrojnih isceljenja koja se već vekovima pripisuju svetiteljskoj moći Jovana Krstitelja. On se u hrišćanstvu smatra poslednjim od proroka koji su najavljivali dolazak Spasitelja, a i jedinim koji ga je video. Među jevanđeljskim ličnostima koje okružuju Spasitelja, Jovan Krstitelj zauzima posebno mesto, kako po svom čudesnom dolasku na svet i načinu života, tako i po ulozi u krštavanju ljudi i krštenju samog Isusa (na reci Jordan, obojici je tada bilo oko trideset godina), ali i po svom tragičnom odlasku iz ovoga života.
Proslavlja se nekoliko puta u godini, ali najviše svečara je 20. januara. Puno naših porodica slavi ga kao krsnu slavu. Srbi ga posebno poštuju i kao zaštitnika kumstva i pobratimstva. Slavili su ga i mnogi zanati i esnafi. Sveti Jovan je širom sveta zaštitnik krojača, kožara, krznara, gostioničara, nožara, zatvorenika, osuđenika na smrt, kao i pevača i muzičara. U svakom hramu nalazi se njegov lik, a na prastarim vizantijskim ikonama oslikan je sa krilima.

KRŠTENJE ISUSA NA JORDANU
Rođen je pola godine posle Hrista, a podatke o njegovom detinjstvu i mladosti nalazimo samo kod svetog Luke. Mladost je proveo u pustinji nedaleko od Hevrona, gde je živeo strogo podvižničkim životom u pećinama, o čemu svedoče jevanđelisti Matej i Marko. Oni kažu da je Jovan nosio grubu odeću i jeo med i skakavce. Kad je bio spreman za veliku misiju, u 15. godini vladavine Tiberija Ćesara, Jovan se pojavio kao preteča Mesije na reci Jordan, gde je pre očišćenja dolazio narod radi obrednog umivanja. Tu im se Jovan obratio, propovedajući pokajničko krštenje za oproštaj greha. Suština njegove propovedi bila je u tome da pre nego što se umiju spolja, ljudi treba da se moralno očiste, tako što će oprati dušu i pripremiti put Gospodu u svojim srcima.
Jovanovo krštavanje, svakako, nije bilo opravdanje samo po sebi. Smisao njegovog služenja je u moralnoj pripremi ljudi za buduće najviše duhovno krštenje Hrista. Drugu stranu Jovanovih propovedi predstavlja učenje o približavanju carstva Božjeg. Kad je očekivanje Mesije dostiglo vrhunac, Isus je došao na Jordan da se krsti, a taj je čin praćen čudesnim znacima: glasom Boga Oca sa neba i silaskom Duha Svetoga u obliku goluba. Kroz taj čin se pokazala i misija Hristova u svetu i put našega spasenja, jer “Gospod uze grehe čitavog čovečanstva i pod njima umre (potapanje) i ožive (izlazak iz vode)”.
Jovan nije umro prirodnom smrću. Pošto je optužio Iroda za nemoralan život, zatočen je u tamnicu, a na zahtev Salomije, koju je nagovorila mati Irodijada, Irod je naredio da se Jovanu Krstitelju odrubi glava. Dan smrti Svetog Jovana obeležava se praznikom Usekovanje (29. avgust/11. septembar) i tog dana hrišćani poste bez obzira na koji dan pada. Narodno praznovanje Jovanjdana potiče iz prethrišćanskog perioda, od ratarskog kulta u kojem se slavi sunce kad u vreme letnje dugodnevice isijava najveću snagu, kao i početak žetve. U nizu živopisnih običaja, posebno mesto ima branje lekovitih trava i pletenje venaca od jovanjskog cveća. U narodu se veruje da to bilje ima lekovitu moć.
Jovanove svete mošti apostol Luka je hteo da prenese iz Sevastije u Hram u Antiohiju, ali nije dobio pristanak, pa je mogao samo ruku Krstitelja da ponese sa sobom, i to onu ruku “kojom prokaza našeg Spasitelja”. I do danas su mnoga čudesa vezana baš za nju, uključujući i ona s početka teksta. Praznik koji obeležavamo 20. januara (zato što je Jovanova glavna uloga u životu odigrana na dan Bogojavljenja, Crkva je od starine posvetila dan po Bogojavljenju njegovom spomenu) nazvan je Saborom, jer se tog dana ljudi sabiraju u crkvi radi pevanja i uznošenja slave Bogu u čast Svetog Jovana Krstitelja. Zato i mi praznujemo Sabor Svetog Jovana Preteče i Krstitelja, moleći ga da se u svojoj molitvi obrati Bogu za nas da se i mi saberemo u Crkvi nebeskoj, da nam podari izlečenje od svih telesnih i duševnih bolesti i patnji.
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 4th December 2009, 23:47

Bog govori kroz čuda

Ikona Majke Božje, koja je, prema svedočenjima meštana, prošlog petka navodno proplakala tokom službe u crkvi u Despotovu kraj Bačke Palanke, i dalje je tema raznih nagađanja.
- Ko zna, možda se na ikoni kondenzovala voda, a možda su suze bile u očima onih koji su je gledali - ovako zaključuje, sa nedoumicom, ali i podsmehom, sve veći broj meštana ovog mirnog sela.
Do sveštenika Branka Vujinovića jednostavno se ne može doći da objasni bar gde je ikona koju je spakovao i navodno odneo u Eparhiju bačku. Mada se u prvoj izjavi za javnost, po događaju, ogradio i rekao da nije ovlašćen da bilo šta govori o ovom nesvakidašnjem slučaju. Bilo kako bilo, selo i meštani imaju svoja tumačenja, a neki navode i razne optužbe na račun paroha koji je u ovo selo stigao nedavno.
Međutim, čudesne ikone nisu novost u Srbiji.
- Bog ne plaši ljude, već ih opominje na razne načine i privodi ih sebi. Prema tome - nema potrebe i mesta strahu. Gde ima ljubavi i vere, tu strah ne postoji - govorio je episkop šumadijski gospodin Jovan pre ravno pet godina o značaju suza koje su se dva puta pojavile na raspeću Isusa Hrista u crkvi Svetog Save u naselju Aerodrom u Kragujevcu. Vernici koji su tada prisustvovali mirotočenju tvrdili su da su se kapi slične ljudskim suzama pojavile na grudima i licu Isusa Hrista i da su osetili miris svetog mira koji podseća na tamjan.
- Bog govori kroz čuda, kao što je ovo u ovom hramu. Ako čovek prilazi sa verom, biće čudo, ako nema vere, ni to mu čudo neće pomoći, ali je Bog ipak milost i Bog je ljubav i praštanje. Naše je da istrajemo - rekao je tada gospodin Jovan.
Obraćanjem vladike Jovana vernicima nakon svete liturgije, 9. januara 2004. godine, Srpska pravoslavna crkva je prvi put javno dala tumačenje čuda koje se ponavljalo u crkvi Svetog Save na Aerodromu u Kragujevcu. Bilo je to i prvo javno priznanje da se čudo dogodilo i da je Isus Hrist na raspeću pustio suze.
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 4th December 2009, 23:57

Pre nedelju dana u kori bresta u blizini Niša ukazao se svetac; prošle godine se kod Lazarevca ukazala Bogorodica; odakle dolaze ovi znakovi i koja im je poruka?
Učitelju! Mi bi radi od tebe znak videti! Matej, 12:38
Srbi i Srbija nikad nisu bili u gorem položaju nego danas. Otimaju nam zemlju, zatiru seme, sela nam odumiru, kulturu uništavamo, veru ismevaju. Biti Srbin danas je teže nego ikad ranije. Narod, koji niko ništa ne pita, živi svoj život, sluša šta mu se priča, jede šta mu se servira, nervira se posle gledanja vesti i čitanja novina, hipnotički čeka nekakav znak, signal, valjda, da se trgne, da se seti svojih korena i predaka, da se opet uhvati u koštac sa dušmanima i opet postane gospodar svoje istorije. A znakovi?
Znakova ima, amin. Niknu iz zemlje, iz drveta, iz stenja. Obično ih ugleda neko dete, svešteno lice, neki čoban, ili neka druga prosta duša koja se nije odrodila od tradicije predaka. Pročuje se po komšiluku, pa onda oni dođu da gledaju u čudo. I da se čude. A čudo – miruje, kao da je oduvek bilo tamo.
- Čuda su svuda oko nas, ona se stalno događaju. Pitanje je koliko smo mi zaista sposobni da ih vidimo, da ih prihvatimo. A ona se događaju, pokazuju se na jasan i nepobitan način. Bog deluje stalno, na razne načine, a problem je u nama, odnosno u pitanju koliko smo mi spremni na komunikaciju s njim – kaže psiholog i narodni poslanik NS Aleksandra Janković.
Prema rečima Jankovićeve, važno je odrediti da li je neka pojava zaista čudo, ili je reč o optičkoj varki ili fenomenu druge vrste. Zato SPC i ima metod kojim se ovakve stvari „vagaju“.
- Ali nepobitno je da čuda postoje, prava, koja se nikakvom logikom ne mogu objasniti. Ona se pogotovo javljaju u vremenima besmisla, kao Božji znak čija je svrha da nas ohrabri, da nas podseti da nismo sami – zaključuje naša sagovornica.
Suze svete Petke
U prošli petak, u selu Donji Adrovac, kod Niša, proplakalo je drvo i napravilo lik svete Petke, kažu meštani. Ni oni najstariji, vele, ne pamte da se nešto slično ikad dogodilo. Svetica se pojavila na stablu usred njive, nedaleko od crkve koja nosi njeno ime. Meštanka koja je prva ugledala svetu Petku kaže da joj se najpre ukazala čudesna svetlost, a zatim i sama svetica, sa oreolom. Prema rečima meštana, voda se neprestano sliva niz deo drveta na kojem se nalazi glava svetice; Sveta Petka ne prestaje da plače.
Sada čekaju Irineja, vladiku niškog, koji će svojim očima videti fenomen i prosuditi da li je reč o optičkoj varki, igri prirode, ili pravom čudu.
A narod ko narod – nagrnuo da vidi, da oseti, da se ponada. U teškim vremenima jedino što nas održava je vera, vera u bolja, ljudskija vremena – vremena čuda.
- Za one koji imaju oči duhovnoga vida Bog je vidljiv na svakom mestu i u svakom trenu. Verujući vide Boga u cvetu, u svakoj travki, čuju ga u cvrkutu ptica, u šumu reke… A duhovno obnevidelim pokolenjima kakva su, nažalost, ova današnja, treba podsećanje, znak, treba im podsećanje na Boga. Nije ni čudo što Bog na ovaj način opominje narod da mu se vrati. Podseća ovo pomalo na početak bune protiv dahija, kad su se na nebu pojavili znaci koji su je nagovestili. Bog nas i sada opominje da je vreme da se pobunimo, da se oslobodimo besmisla i nakaznih navika s kojima živimo – komentariše protojerej LJubomir Ranković pojavu čudesa.
Lik Bogorodice
Prošle godine, sredinom avgusta, selo Rudovci kod Lazarevca postalo je poznato u celoj Srbiji. Jasen u dvorištu domaćina Miloja Novakovića pružio je utočište liku Bogorodice. Mirjana Redžepović se zagledala u deo drveta sa kojeg je skinuta kora i videla lik Majke Božje. Kora na jasenu je, svedoče meštani, odavno bila skinuta, ali lik niko nije video do velikog nevremena praćenog sevanjem munja i grmljavinom kakve se ni najstariji Rudovčani ne sećaju. Oni govore i da se jasen na kojem se pojavio lik Bogorodice nalazi na bivšem imanju popa Ranka, koji je nekada sa Karađorđem vojevao protiv Turaka.
Stevo Rikić, domaćin iz Gornjih Grbavaca kod Zvornika, usnio je pre nekog vremena čudan san, na Svetog Savu. Uoči Savindana sanjao je žensku osobu obučenu u crno; ona mu je saopštila da će, kad ujutru izađe u svoje dvorište, na staroj lipi videti lik sveca. I zaista, kad je Stevo ujutru prišao drvetu, ugledao je lik Bogorodice. Stevo je uzeo kadionicu i krenuo da kadi prirodnu fresku, ali oko nje su onda počele da sevaju varnice. Kad se varničenje završilo, na istom mestu je stajao lik svetog Save, sa krstom iznad glave.
Sveti Sava u Blacu
Lik srpskog svetitelja u panju vekovnog hrasta video je i Miodrag Vasović, predsednik crkvenog odbora u selu Vrbovac kod Blaca. Gradeći novu crkvu, Vasović i meštani krčili su teren i sekli stabla, pa i tri hrasta od po 500 godina starosti.
- Bilo je grana, svega i svačega, sve smo to morali da očistimo. Skoro sve smo bili raščistili, ostao nam je samo još jedan veliki panj, i dok su njega testerisali, događale su se neverovatne stvari. U Blacu i okolini je padala kiša, samo je iznad nas grejalo sunce. Panj je bio velik. Ispred nas su na hrastovom drvetu bile ukucane ikone svetog Mihaila i svete Bogorodice. Zaprepastili smo se kada su sve odjednom popadale, niti ih je ko dirao, niti je duvao vetar. Trećeg dana odem ja da vidim ono mesto i polijem temelje. Odjednom me je nešto nateralo da ustanem. Stajao sam tako i odjednom spazio krst od tri isečena panja. Kleknuo sam pored panja i molio se, a onda sam ugledao lik sveca svetog Save. Blistao je preda mnom – pričao je Vasović.
Bijeljina, Godovik, Grbalj, Beli Kamen, Galović
- Pre nekoliko godina se u Bijeljini na jednom stablu pojavio lik Isusa Hrista. „Čuda se Božja događaju, jer Bog nas podseća na svakom mestu da postoji“, rekao je tada episkop Vasilije, koji je ispitao pojavu. Radnici gradskog zelenila, koji su obrađivali drvo sa likom sveca, kazali su da ništa čudno nisu primetili, mada su grane bili nedugo pre toga obrađivali. Stručnjaci su odbacili svaku mogućnost falsifikata.
- Vožd srpski Karađorđe se ukazao seljanima Godovika, kod Požege, na steni kraj crkve. Lik Crnog Đorđija se najbolje vidi sa vrata crkve, a meštani su svedočili da su poslednjih godina najmanje dvaput na tom mestu videli čudnu, narandžastu svetlost.
- Meštaninu Ivici Mršulju iz Grblja ukazala se ikona Hrista u hrastovom balvanu. Lik je jedan od najautentičnijih.
- Zorici Stojičić iz Zemuna ukazao se u udubljenju bora u Sočanici lik svetog Jovana Krstitelja, i to isti lik kao na freski u manastiru Sopoćani. Bratija manastira je ovo prihvatila kao znak od Boga da je to mesto posebno zaštićeno svetim Jovanom Krstiteljem.
- U mestu Beli Kamen, kod Prokuplja, u kori stoletne bukve pojavila se prirodna ikona sa likom Hrista. Ikona je visoka oko metar, a lik ima nad glavom oreol, odoru koja se spušta do nogu, a iznad njegove ruke nazire se lik glasonoše anđela.
U dvorištu domaćina Mila Ješića, u selu Galović kod Kosjerića, na stablu topole se ukazao obris koji podseća na Isusa Hrista. Lik se, prema rečima domaćina, ukazao sam od sebe, posle velikih kiša na kraju leta.Lik srpskog svetitelja u panju vekovnog hrasta video je i Miodrag Vasović, predsednik crkvenog odbora u selu Vrbovac kod Blaca. Gradeći novu crkvu, Vasović i meštani krčili su teren i sekli stabla, pa i tri hrasta od po 500 godina starosti.
- Bilo je grana, svega i svačega, sve smo to morali da očistimo. Skoro sve smo bili raščistili, ostao nam je samo još jedan veliki panj, i dok su njega testerisali, događale su se neverovatne stvari. U Blacu i okolini je padala kiša, samo je iznad nas grejalo sunce. Panj je bio velik. Ispred nas su na hrastovom drvetu bile ukucane ikone svetog Mihaila i svete Bogorodice. Zaprepastili smo se kada su sve odjednom popadale, niti ih je ko dirao, niti je duvao vetar. Trećeg dana odem ja da vidim ono mesto i polijem temelje. Odjednom me je nešto nateralo da ustanem. Stajao sam tako i odjednom spazio krst od tri isečena panja. Kleknuo sam pored panja i molio se, a onda sam ugledao lik sveca svetog Save. Blistao je preda mnom – pričao je Vasović.
Prijedorsko prikazanje
Muslimani su na Svetog Iliju, 2. avgusta 2008, otvarali džamiju u Prijedoru. Ono što se tog dana pojavilo na nebu iznad ovog grada i dalje muči i Srbe i muslimane. Jedni su smatrali da je reč o svetom Iliji, koji se obratio Srbima jer su se odrekli Boga, a drugi da je poruku uputio muslimanima, koji su baš na njegov dan otvarali džamiju.
Svedok Marko Šiljegović sa strahom priča o onome što je video.
- Dan je bio sunčan, nigde na vidiku ni oblačka. Odjednom je počeo da duva neobično jak vetar, nebo se zacrnilo, munje su sevale i tukle po brdima. Pogledao sam u nebo i smrzao se od straha. Video sam „prikazanje“ pretećeg pogleda. – Jasno sam mogao da vidim čitav lik; takvo nešto ne može da bude igra sunca i oblaka.
Četiri dana kasnije, u crkvi Rođenja presvete Bogorodice crkvena zvona zvonila su sama od sebe.
- Nigde oko crkve nije bilo živog stvora. Bio je mrkli mrak. Zvono na crkvi može pokrenuti velika snaga i do njih čak ni ptice ne dolaze – rekao je zvonar LJubomir Rodić.
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 5th December 2009, 18:13

ČUDO U POTKOZARJU


U crkvi Rođenja presvete Bogorodice u Prijedoru na Ognjenu Mariju, usred noći oglasila se zvona hrama. Zvonar i drugi svedoci tvrde da u crkvi tada nikoga nije bilo Pravoslavni hram sada privlači veću pažnju vernika (Foto I. Kotlić)
Prijedor – Pune dve nedelje u Prijedoru i okolnim mestima prepričava se, po narodu, neviđeno čudo iz crkve Rođenja presvete Bogorodice na Pašincu. Po priči jereja ovoga hrama Vladislava Vučanovića, zvonara crkve Ljubomira Rodića, i meštana, pola sata posle ponoći 30. na 31. jul, posle Ognjene Marije, samo, bez igde ikoga zazvonilo je srednje zvono ovoga hrama. Kažu da se ovako nešto nikada nije desilo u crkvi koja je na ovome mestu sagrađena pre sto godina.

– Ovakve pojave su zebeležene u istorijatu pravoslavne crkve. Na ovim prostorima to je prvi put – kazuje jerej Vučanović i pojašnjava da su to „tajanstveni čudesni znaci kao opomena verujućem narodu koji se udaljava od svega onoga što je sveto”. Zvonar hrama Ljubomir Rodić tvrdi da je toga dana, crkvu uredno očistio i zaključao.

– Verujte da se to desilo, nema šanse da je neko provalio u crkvu u to doba i pokrenuo zvono koje nema na sebi konopca – podseća Rodić i napominje da je, kako stanuje u neposrednoj blizini, za tili čas stigao u crkvu i video da je sve u savršenom redu. U tom momentu, veli Rodić sva svetla u okolnim kućama su se popalila jer niko nije mogao verovati da se u to doba oglasilo crkveno zvono.

– Neki vele da je možda velika ptica doletela ili pak vetar zaljuljao veliko zvono. Tvrdim da je tako nešto nemoguće i da je to samo opomena svim pravoslavcima da se okrenu veri – mišljenja je Rodić.

O ovom događaju jerej Vučanović je upoznao i svoje pretpostavljene a posebno vladiku banjalučkog, Jefrema. Zbog toga je on i obećao češće posete ovome hramu a najavio i održavanje velikog Sabora koji bi se trebao održati naredne godine u dvorištu pašinačke crkve.

Crkva Rođenja presvete Bogorodice na Pašincu sagrađena je, kako knjige kažu, u periodu od 1890. do 1909. godine. Sva dokumenta o njenom istorijatu su nestala u Drugom svetskom ratu. Crkva nikada nije rušena i predstoji joj velika adaptacija.

– Postoji legenda koja kaže da su vernici, u tursko doba, molili Čirkin-pašu koji je ovde vladao da pravoslavni hram iz okolne Crkvine presele na ovo mesto. On im je to odobrio, ali samo pod uslovom da to urade za jedan dan – podseća jerej Vučanović i veli da je ova crkva nekada imala različite namene. Korišćena je i kao štala u kojoj su Nemci držali stoku. Crkva punih šest decenija nije imala stalnog sveštenika.

Priča o zvonjavi zvona probudila je razmišljanja verujućih Srba u ovome delu Potkozarja da se okrenu veri, svojim darivanjima i ljubavlju obnove hram koji vapi za rekonstrukcijom. Viši oci obećavaju bolje dane za ovaj sveti hram a nagovestili su dolazak većeg broja vernika iz ostalih krajeva Srpske.
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 5th December 2009, 18:19

Po vizijama mještanke iskopane mošti tri monaha


U selu Medna, nadomak Mrkonjić Grada, podno planine Dimitor i u dolini rječice Mednjanke, dogodilo se "neviđeno čudo". Na lokalitetu Crkvište, u zaseoku Lekići, dva kilometra od crkve Rođenja presvete Bogorodice, nedavno su pronađene mošti trojice monaha, stare oko 340 godina.

Čudno je prije svega to što su mošti pronađene na osnovu vizije Medljanke Petre Topić, rođene Tegeltija, kojoj su se monasi ukazivali još dok je bila djevojčica.
O svom ukazivanju obavijestila je nadležnog vladiku, jer, kako kaže, to su od nje tražili pogubljeni monasi.
Kako su monasi Serafim, Avakum i Mardarije došli u Mednu još treba da se utvrdi. Imena pronađenih monaha je Petra znala i prema njenom kazivanju anđeo Gospodnji ju je dovodio na mjesto gdje su pronađene mošti. Prema nekakvom predanju, oni su došli iz manastira sv. Petra i Pavla iz Hercegovine u manastir u Mednoj, a poslije su mučenički pogubljeni. Ubijeni su navodno zbog manastirskog zlata, koje je potom opljačkano. Po nekim pričama to zlato je stiglo do Novog Sada, a po nekim i do Mađarske.
Petri su se ova priviđenja javljala još od njene sedme godine i niko joj nije vjerovao, pa su je mnogi mještani zbog tih vizija smatrali malo čudnom.
Prilikom otkopavanja prisustvovao je i vladika bihaćko-petrovački gospodin Hrizostom, visokoprepodobni iguman manastira Klisina Vasilije i sveštenici Eparhije bihaćko-petrovačke. Petra ih je uputila do jednog panja gdje su se nakon skidanja nekoliko slojeva zemljišta ukazale mošti.
Mladen Škrbić, koji je prisustvovao iskopavanju, tvrdi da su mošti bile žute kao zlato.
`Kada su mošti pronađene Petra je s uzdahom rekla: 'Hvala ti Gospode i Bogorodice'. Tvrdila je da nije dala da se prije dvadesetak godina na tom mjestu gradi put, čija je trasa trebalo da pređe preko groba. Kako bi spriječila gradnju morala je čak da legne ispred građevinskih mašina`, kaže Škrbić.
`Rekla je da se nedaleko od pronađenog groba nalaze zakopani krst i zvono, te da će kada se i oni iskopaju na mjestu gdje se nalazio manastir grom udariti u bukovo drvo iz kojeg će poteći 'živa' voda, ljekovita za oči`, priča o Petrinom svjedočenju Ljubiša Markanović, koji je takođe bio prisutan prilikom iskopavanja moštiju.
Mošti sv. mučenika su imale toplinu ljudskog tijela, dodaje dalje Markanović, a na osnovu kazivanja oca Vasilija koji je predvodio iskopavanje moštiju.
Prema pričanju starijih mještana u Mednoj je nekad postojao manastir koji je potonuo, ali niko ne zna zbog čega, a tu se već dugo vrijeme svake godine čitaju `žitne molitve`.
Nedaleko od groba gdje su bili sahranjeni monasi pronađen je i manji kameni krst na kojem je natpis izblijedio, ali se da uočiti godina 1711. A krst je bio podignut ubijenim monasima naknadno prema Petrinom kazivanju.
Četrdeset dana od pronalaska moštiju svaki dan je u crkvi u Mednoj, gdje se i nalaze mošti monaha, služena liturgija, a posjeta ovoj crkvi je svakodnevno sve veća i veća. Ljudi dolaze iz raznih krajeva da se poklone moštima i čak na 40. dan od pronalaska moštiju kada je služena sveta liturgija neki od vjernika tvrde da su vidjeli iznad crkve veliki bijeli krst.
Još jedno čudo je vezano za Mednu. Godine gospodnje 1981. se desilo čudo u crkvi Rođenja presvete Bogorodice u Mednoj, gdje se antimins za vrijeme liturgije, a u toku časnoga posta, tri puta razavio, a koje Petra povezuje sa navedenim događajem i pronalaskom moštiju sv. mučenika.
Dalji radovi na iskopu i pronalasku zvona, krsta i ostatka manastira nastaviće se najvjerovatnije u proljeće sljedeće godine prema kazivanju paroha medljanskog protojereja Nikole Pene
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 8th December 2009, 01:08

čUDOTVORNA IKONA - BOGORODICA MLEKOPITATELJNICA
Bogorodica Mlekopitateljnica (Galaktotrofusa) predstavlja ređi tip ikone. Na njoj je prikazano kako Presveta Bogorodica doji (pita) Hrista Mladenca. Ova ikona se najpre nalazila u manastiru Svetog Save Osvećenog u Jerusalimu. Sa svetiteljevom patericom, bila je zaveštana budućem Savi, carskom sinu koji će, kao običan poklonik, doći u manastir. Trebalo je da pri njegovom poklonjenju grobu Save Jerusalimskog pričvršćeni igumanski štap padne. Početkom 13. veka, kada je u manastir došao srpski monah Sava, ovo proročanstvo se obistinilo. Tako je Sveti Sava Srpski na dar dobio patericu Save Jerusalimskog, ikonu Bogorodice Trojeručice, koja je pripadala Jovanu Damaskinu, i ikonu Bogorodice Mlekopitateljnice.Po povratku na Svetu Goru, ikonu Bogorodice Mlekopitateljnice je postavio u Isposnicu u Kareji. Ali tom prilikom je napravljen presedan - ikona je stavljena levo od carskih dveri, na mesto koje pripada Hristu.


ČUDOTVORNA IKONA - BOGORODICA POPSKA
Ikona Bogorodice Popske (Popovske) je litijska ikona. Na njenoj poleđini je naslikano Vavedenje Presvete Bogorodice, rad jednog od najboljih ikonopisaca tog vremena. Isti zograf je, oko 1360. godine, oslikao veliki Deizisni čin za ikonostas hilandarske crkve i minijature jevanđelista u Romanovom jevanđelju. Bogorodica Popska je preslikana u 16. ili 17. veku, a Vavedenje je sačuvalo svoj prvobitni izgled.


ČUDOTVORNA IKONA - BOGORODICA ODIGITRIJA
Ikona Bogorodice Odigitrije (Putevoditeljke) urađena je u tehnici mozaika. Pripadala je prvom srpskom svetitelju - Simeonu Nemanji. On je na samrti tražio od svog sina, monaha Save, da mu donese ovu ikonu. Pred njom je pojao psalme sve dok nije izdahnuo. Danas ova ikona zauzima centralno mesto u riznici nove hilandarske biblioteke. Pred njom se metaniše i traži oproštaj za svaki posao koji se preduzima u ovom delu manastira. Godine 1996. je napravljena kopija Bogorodice Odigitrije za potrebe Istorijskog muzeja Srbije.


ČUDOTVORNA IKONA - BOGORODICA AKATISTNA
Ikona Bogorodice Akatistne je postavljena na oltarsku pregradu glavnog hrama u Hilandaru. Oko nje je, u malim scenama, ilustrovan ceo akatist - himna Presvetoj Bogorodici.


ČUDOTVORNA IKONA - BOGORODICA KLISIJARSKA
Ikona Bogorodice Klisijarske (Eklesijarhova) je dobila ime po crkvenjaku (eklesijarhu) kojeg je urazumila. Predanje kaže da je taj crkvenjak bio pomalo nemaran. Trebalo je da održava kandilo pred ikonom Presvete Bogorodice koje se često gasilo zbog promaje. Paleći ga jednom prilikom, eklesijarhu su se otele neprimerene reči. Ali istog časa je onemeo. Moć govora mu se vratila tek posle brojnih metanija i mnogo prolivenih suza. Legenda kaže da je od tada postao najrevnosniji sluga u hramu Gospodnjem.


ČUDOTVORNA IKONA - NESAGOREVŠA U POŽARU
Ikona Presvete Bogorodice koja nije postradala u požaru ili Nesagorevša u požaru ostala je, kako joj i ime kaže, potpuno neoštećena u velikom požaru. Tada je izgorela cela prostorija u kojoj se nalazila. Ogaravljena ikona je izvađena ispod pepela i postavljena u oltar glavne crkve Hilandara, gde se idanas čuva.


ČUDOTVORNA IKONA - BOGORODICA DOHIJARSKA
Ikona Presvete Bogorodice Dohijarske nosi ime po dohiji - magazi. To je prostorija koja služi kao spremište za hranu i ostale manastirske potrepštine. Nastojatelj magaze - dohijar, ima odgovorno poslušanje da puni dohiju i da iz nje razdeljuje namernice za kuhinju i monaške potrebe. Zbog toga nad njim bdi Presveta Bogorodica.
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sveto Pravoslavlje 8th December 2009, 01:37

Григорије чудотворац
Ево човека Божјега и силнога чудотворца, прозваног другим Мојсејем. Рођен од родитеља незнабожних но знатних и богатих Григорије најпре учи филозофију јелинску и мисирску, но познавши њену штурост и недовољност обрати се учитељима хришћанским, а нарочито Оригену у Александрији, код кога се учаше неколико година и од кога прими крштење. Чист душом и телом он хтеде себе целога посветити само Христу Богу, због чега се удаљи у пустињу, где у мучним подвизима проведе дуго времена. Слава о њему пронесе се свуда, и Федим еп. Амасијски хтеде га посветити за епископа Кесаријског. Прозорљиви Григорије опази намеру Федимову, па се кријаше по пустињи од изасланика његових, да га не би нашли. Најзад га Федим чудним начином посвети, и Григорије мораде се примити службе архипастирске. Јавила му се Пресвета Богородица са св. Јованом Богословом, и по наредби Богородице св. Јован му предао Символ Вере, познат под именом Григоријевим. Ко ће избројати сва чудеса овога другог Мојсеја? Заповедао је злим дусима, заповедао горама и водама, лечио све муке и болести, пред гонитељима бивао невидљив, прозирао у даљини не само догађаје него и мисли људске. Скончао земни живот 270. год. у дубокој старости. Када је дошао за епископа у Кесарију затекао је сав град незнабожачки само са 17 хришћана, а када је одлазио из овог живота оставио је сав град хришћански само са 17 незнабожаца. Зато је примио венац славе од Господа свога у царству небеском.
















Тропар, гл. 8.

Бивши силан у молитвама, савршена чудеса си доживео, стекавши савршено име: Но моли се Христу Богу, оче Григорије, да просвети душе наше, да никада не заспемо на смрт.



Кондак, гл. 2.

Примивши дар да чиниш многа чудеса, страшним знамењима си устрашио демоне, и болести си људске одгонио, свемудри Григорије: Назван си чудотворцем, јер си чудесна дела чинио.
Sveto Pravoslavlje
Sveto Pravoslavlje


Назад на врх Go down

Невероватна чуда Божија - Page 3 Empty Re: Невероватна чуда Божија

Порука  Sponsored content


Sponsored content


Назад на врх Go down

Страна 3 of 3 Previous  1, 2, 3

Назад на врх

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Не можете одговорити на теме у овом форуму